Bio sam student druge ili treće godine Fakulteta političkih nauka u Sarajevu kada sam kao aktivista fakultetske studentske organizacije “Spona” bio uključen u jedan projekt kojeg je realizirala nevladina organizacija “Gariwo”. Podijeljeni smo u grupe koje su imale zadatak da praktično prikažu i analiziraju primjer građanske hrabrosti u bosanskohercegovačkom društvu. Moja grupa radila je primjer Nađe Dizdarević, Sarajke koja se borila protiv sistema kako bi izbavila nepravedno zatvorenog muža.

Moram priznati da sam do tada o građanskoj hrabrosti znao samo na nivou te sintagme ili njenog značenja. Učešće u projektu ujedno je bio i moj prvi konkretan susret sa “živim problemom” i prva analiza konkretnog slučaja/primjera građanske hrabrosti, odnosno građanina pojedinca koji je ustao u odbranu svojih i prava članova svoje porodice, društvene grupe ili generalno zajednice.

Nakon uspješno realiziranog studentskog projekta, od te 2006. ili 2007. godine shvatio sam, u suštini, šta je građanska hrabrost, šta znači biti građanin u demokratskom društvu (a ne samo stanovnik) i koliko su, ustvari, “hrabri građani” bitni za demokratiju, ali i transparentno te pravedno funkcioniranje demokratskih institucija.

Institucije vrlo malo ili nimalo podstiču građansku hrabrost

Građanska hrabrost u Bosni i Hercegovini kao pojam, ali i kao konkretno djelovanje tretirana je dominantno kroz rad domaćih i međunarodnih nevladinih organizacija, kao i vlada partnerskih i prijateljskih država Bosne i Hercegovine koje su uključene u razvoj demokratije u našoj zemlji. Građanska hrabrost podstiče se kroz razne projekte i vidove aktivizma kako pojedinaca, tako i nevladinih organizacija.

Institucije vlasti bilo kojeg nivoa u BiH, s druge strane, vrlo malo ili nimalo tretiraju i podstiču građansku hrabrost. Jedinim korakom kojim naša država na određen način podstiče aktivizam u tom smislu može se smatrati usvajanje Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine iz 2013. godine. Dakle, oni koji se odvaže, svojom hrabrošću i željom za pravednijim društvom, ukazati na problem u društvu i institucijama, imaju zakonsku zaštitu od odmazde. Osim toga, gotovo da nema institucionalnog tretiranja i podsticanja građanske hrabrosti.

Dominantno ovom oblašću u našoj državi u teorijskom i praktičnom smislu, pune dvije decenije, bavi se nevladina organizacija “Gariwo”, na čijem je čelu direktorica Svetlana Broz, inače unuka Josipa Broza Tita, koja je najistaknutiji teoretičar i praktičar građanske hrabrosti u BiH, pa i na Balkanu.

O tome šta je građanska hrabrost (definicija pojma), ima li je u BiH na zadovoljavajućem nivou, da li možemo od mladih očekivati jači građanski angažman u budućnosti, saznali smo u razgovoru sa Svetlanom Broz.

Neposluh, otpor, suprotstavljanje i nenasilna borba

- Građanska hrabrost suštinski predstavlja volju i vještinu praktičnog izražavanja neposlušnosti, otpora, suprotstavljanja i nenasilne borbe protiv svih vrsta zloupotrebe moći. Taj otpor, u slučaju zloupotrebe moći, može biti pružen ili neposluh pokazan bilo kojoj od institucija države, javnih ustanova, privatnih kompanija ili pojedinaca koji namjerno zanemaruju svoju dužnost ili nezakonito koriste prednost svojih političkih, ekonomskih ili drugih vrsta moći kršeći pritom zakone i ljudska prava – bilo u građanskom ili političkom životu, medijima, biznisu ili u akademskoj, religijskoj ili obiteljskoj sferi – kazala je Broz.

Iskazivanje građanske hrabrosti pojedinaca ili grupa, tvrdi direktorica „Gariwa“, glavni je uvjet za razvoj demokratije u primitivnim društvima, kakva su društva u našoj regiji.

Ona naglašava da su u Bosni i Hercegovini, ali i ostatku Balkana, vrlo rijetki ljudi koji imaju razvijenu svijest o svojoj odgovornosti u društvu, u državi ili gradu, a malo je onih koji uopće znaju šta znači biti građanin.

- Zaključak može biti da je vrlo rijetka građanska odgovornost pa samim tim i građanska hrabrost na našim prostorima, iako nam je najpotrebnija. U tom smislu, možda je ovdje prilika i da ukažemo na razliku između građanina i stanovnika. Građanin je, dakle, osoba koja aktivno iskorištava svoja građanska prava koja su joj garantirana ustavom i zakonima i koja obavlja građanske dužnosti. Stanovnik je za mene svako ko samo stanuje negdje i broji se u popisima stanovništva, a niti koristi svoja građanska prava, niti obavlja građanske dužnosti – objašnjava Svetlana Broz i dodaje:

Kod nas je, nažalost, vrlo malo građana, s obzirom na to da se i naša djeca ne uče građanskoj neposlušnosti, niti uopće građanskim vrlinama, iako je to više nego neophodno. Bojim da se stanje neće promijeniti u bliskoj budućnosti. Ali, neophodno je djecu učiti građanskoj neposlušnosti i ako to radite učit ćete ih uvijek kako da svoj bunt iskažu jasno i glasno, ali uvijek i samo nenasilno – istaknula je Broz.

Hrabre žene Kruščice

Činjenica je, dakle, da je u Bosni i Hercegovini, a slično je i u zemljama regiona, vrlo malo slučajeva koji mogu biti urnek građanske hrabrosti ili aktivizma. U najvećem broju primjera, borba poritv sistema, nakaradnih rješenja koja ugrožavaju prava drugih ili loših prijedloga vlasti ili dominantne većine u bilo kojoj organizaciji u bosanskohercegovačkoj demokratskoj kulturi obično se smatra „borbom protiv vjetrenjača“ i „sizifovskim poslom“.

Mnogo je primjera, dakle, da ljudi kojima je učinjena nepravda borbu za svoja prava i ne zamišljaju kao opciju. Ukoliko se neki i odluče, odustanu odmah na početku (jer je to zahtevan i u neuređenim demokratijama proces koji, po nepisanom pravilu, pojedincu donosi dodatne probleme), drugi se umore i odustanu u toku svoje akcije, a vrlo mali je procenat građana ili grupa koji svoje borbe i neposluh vode do kraja.

Ipak, sporadično ima i pozitivnih primjera. Motivirajućih i onih koji ulijevaju snagu, nadu i vjeru u to da se treba boriti i da je moguće pobijediti!

Šta znači građanska borba, iskrena i odvažna pobuna protiv sistema, i da se borba građanina (pojedinca ili grupe) isplati te da može donijeti i konkretne rezultate pokazat ćemo na jednom primjeru iz srednje Bosne.

Kada su saznale da će im izgradnjom dvije mini hidrocentrale na lokalnoj rijeci, za koje su nadležne institucije već bile izdale svu potrebnu dokumentaciju za građanje, biti uništena flora i fauna područja na kojem žive, mještanke sela ili mjesne zajednice Kruščica u općini Vitez, rekle su glasno NE.

Odvažno i hrabro, ne obazirući se na represivne mjere sistema i državnog aparata (policijsko zastrašivanje i prijetnje investitora), od augusta 2017. do decembra 2018. godine, više od 500 dana žene su se organizirale i danonoćno dežurale. Čak su blokirale i lokalni most kako bi onemogućavale prolazak građevinskih mašina i izgradnju minihidroelektrana.

U isto vrijeme dok su dežurale, žene Kruščice vodile su i pravnu bitku. U konačnici su uspjele i sudskim putem spriječile izgradnju dviju planiranih hidroelektrana.

Borba se isplatila, svaka borba se isplati.