Vijest da je trinaest anesteziologinja izvršilo transfer iz kluba KCUS-a u klub Opće bolnice, a nakon nedavno objavljenih pisama iz KCUS-a, ponovno je uzburkala javnost.

Iako nam nisu poznati razlozi ovog transfera, ipak je njihov čin od njihovog advokata okarakteriziran kao herojski.

Postaviti pitanje

Ne sporim da nema razloga bježati iz KCUS-a niti da se radi o herojstvu, ali kako imamo minimum informacija, ne mogu sebi da objasnim zašto je promjena radnog mjesta herojski čin.

Logično je da je njihov advokat upoznat s većinom detalja, ali kako smo već naviknuti na horor priče koje dolaze iz KCUS-a, ljudski je postaviti pitanje da li se baš u ovom trenutku transfera desilo još nešto gore od onoga s čim smo upoznati bilo iz vlastitog iskustva ili putem medija, a što je trinaest anesteziologinja natjeralo na transfer i učinilo ih heroinama.

Pod pretpostavkom da se od svih dešavanja do sada desio neki novi horor moment, mi kao pacijenti/ice, poreski obveznici/e, apsolutno zaslužujemo znati istinu.

Postavlja se logično pitanje - zašto baš sada? Kako su mogle pod kožu ispod bijele kute proći odluka o odbijanju liječenja djevojčice Nadin, ispovijesti mnogih koji su izgubili život u KCUS-u, a čija horor iskustva pričaju njihovi najmiliji objavljujući skrinšotove i šta sve ne.

Bi li trinaest anesteziologinja prekinulo radni odnos bez osiguranog radnog mjesta u Općoj bolnici, da li bi radije herojski otišle sjediti kući, ali ne dati svoj obraz, cjeloživotno učenje i Hipokratovu zakletvu.

Odlazili su mnogi prije njih, ali su, nažalost, a možda i srećom, otišli preko granice. Nisu imali osigurani transfer niti su bili heroji i heroine. Kad su javno istupali i upozoravali da će biti samo gore, nigdje heroja i heroina ni na vidiku.

Osim njihovih kolega iz struke koji su se bunili, protivili, ukazivali, bila je i radna im kolegica Amina Smajlović, majka djevojčice Nadin, koju je direktorica KCUS-a, s još nekoliko bjelokutaša, javno odbila liječiti.

Bez obzira na to je li baš ova medicinska disciplina imala dodira s liječenjem djevojčice Nadin, sigurna sam da je ovih trinaest anesteziologinja, ako ništa putem medija, bilo upoznato s odbijanjem pružanja zdravstvene zaštite djevojčici Nadin.

Morali otići

Otad do danas majka Amina bije bitku sama sa svojom porodicom i bije ju bez kalkulacija. Ona se svojim činom zauzela za pravo na liječenje svoje djevojčice i tom borbom sigurno će izvojevati bitku za svu našu djecu, da se nikad i nikome više ne desi da neko javno odbije liječiti bilo koga, a osobito dijete.

Da su se tada digli ljekari humanisti i stali u odbranu ne djevojčice Nadin, već Hipokratove zakletve, možda danas ne bi bilo nikakvih transfera, a i mnogi koji su morali otići bili bi još tu.

Možda ne bi došlo do reizbora menadžmenta KCUS-a, već bi još tada bila pokrenuta smjena i menadžmenta i UO KCUS-a, a koja bi nastupila zbog pritiska i pobune ljekara humanista. Ne znam za vas, ali meni heroji i heroine imaju drugačije osobine i oni ne kalkulišu, već „ispravljaju krivu Drinu“, pa šta košta da košta. Zato je moja heroina mama Amina.