Više od 2.000 penzionera, od kojih 80 posto primaju minimalne penzije, isto toliko uposlenih u srebreničkoj privredi i javnim preduzećima i oko 1.500 onih koji traže posao, smatraju da se s minimalnim primanjima i stalnim povećanjem cijena svih proizvoda teško sastavlja kraj s krajem.
Bahrudin Jelkić je prošle godine stekao uvjete za starosnu penziju, a prije toga deset godina nije radio. Da bi preživio, radio je sve fizičke poslove.
Kaže, sreća je što je zdrav i još u snazi te radeći na kopanju kabura, čišćenju mezarja, komšijskih dvorišta, sjeći i prodaji drva uspijeva nešto i zaraditi kako bi imao uvjete za normalan život.
- O nekim ulaganjima i ne razmišljam. Od minimalne penzije i dnevnica platim režije, kupim najosnovnije prehrambene potrepštine, a obnova garderobe uopće nije u planu. Kada odem u kupovinu, kesa s namirnicama je svaki dan skuplja. Prije sedam dana kupim pileća krilca po jednoj cijeni, a jučer ista količina tog proizvoda je marku i po skuplja - jada se Jelkić.
Simo Milinković kaže da je pandemija dodatno zakomplicirala život građana, a posebno onih s malim primanjima. Ističe da živi od minimalne penzije, koju prvo rasporedi za lijekove i režije, a što ostane ide za najosnovnije prehrambene proizvode. Cijene na pijaci i trgovinskim radnjama svaki dan rastu i niko tome da stane ukraj.
- Ne poskupljuje samo hrana, rastu cijene bijeloj tehnici, namještaju, gorivu, metalnim i drugim proizvodima. Nigdje ne radim, živim od bravarske radionice i poljoprivrede. Kada odem u kupovinu metalnog materijala, svaki dan se suočavam s novim cijenama - kaže Aljo Salkić.
Zbog slabe ponude na srebreničkoj pijaci, koja radi samo ponedjeljkom, i roba je izložena samo na jednoj tezgi.
Srebreničani su prinuđeni ići u Bratunac, što im iziskuje dodatne troškove prijevoza, gdje se susreću s velikim rastom cijena. Srebreničani nisu zadovoljni ni brojem trgovinskih radnji u svom gardu, gdje ne postoji konkurencija i veći izbor roba te su prinuđeni kupovati što im se nudi.