Zbog epidemije koronavirusa posjete Memorijalnom centru Potočari lani su bile minimalne i bez onih 100 hiljada posjeta ranijih godina. To je osjetila i povratnica Fazila Efendić (67), koja je preko puta ulaza u memorijal otvorila lijepo uređenu prodavnicu suvenira. 

Otužan prizor

Otužan je i prizor u kojem nalazimo nanu Fazilu, koja u svojoj radnji sređuje poslovne knjige. Kaže, zima je, nema nikoga. Rijetki su posjetioci bili protekle godine. Ova situacija, nikog nema da obilazi bijele nišane. 

 - Gledam da svaki dan dođem, iako slabo šta prodam. Već 14 godina sam tu i to mi je obaveza, da budem ovdje. Ne želim ostavljati ovo mezarje pusto - pokazuje rukom Fazila, dodajući da zbog bijelih nišana i slabog poslovanja ne razmišlja zatvoriti radnju i otpustiti radnika.

Kaže , u prodavnici je svaki dan, uglavnom i nedjeljom, prodaje cvijeće i suvenire, dočekuje i ispraća dobronamjerne posjetioce. Najviše ljudi, veli dođe u ljetnim mjesecima. Dolazi dijaspora, porodice žrtava, posjetioci iz svih krajeva BiH, cijele Evrope, Amerike, Azije i drugih država svijeta. Dolaze grupno ili pojedinačno.

Suvenirnica je prepuna različitih predmeta namijenjenih putnicima namjernicima. Sve simbolično da mogu da se podsjete kada dođu kući da su bili i to kupili u Potočarima, u Memorijalnom centru.

Puna radnja

- Ima dosta knjiga, uglavnom o Srebrenici , nešto i vjerske sadržine, ali imamo i nešto specifično što rade baš naše žene. To je keranje ili milji, stari, gotovo izumrli zanat, ručni rad. To će se za koju godinu moći vidjeti samo u muzejima - pojasnila nam je Efendić.  

Fazila je i sama žrtva srebreničke tragedije. Izgubila je sina Fejzu, muža Hameda i još 22 člana uže familije. Vratila se među prvima. Sama je i kuću je prilično obnovila, koliko je mogla.

Želja za povratkom

- Želja mi je bila da se vratim i da radim svoj trgovački posao. Volim da budem ovdje, blizu ovih nišana, blizu kostiju mojih najdražih. Ne mogu reći da mi je dobro. Bude i teških trenutaka, suza. Nastojim svojim radom potisnuti svu bol i tugu, ali to kratko traje. Sada sam tu i moram se boriti za sadašnjost i budućnost. Prošlost je bila strašna i ne može se zaboraviti. Kada se otvori neka nova grobnica ja se pitam da li je tu moj sin Fejzo? Još nije identifikovan. Čekam njegove kosti, da bude ukopan pored babe Hameda - s uzdahom govori nana Fazila.