Danas se navršavaju tri godine od presude kojom su čelnici tzv. Herceg-Bosne pravosnažno osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.  Haški sud izrekao je osuđujuće presude šestorici Hrvata iz BiH u predmetu "Prlić i ostali". Žalbeno vijeće je potvrdilo osuđujuće presude Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću za Udrženi zločinački poduhvat u osam općtina i pet logora na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Prlić je osuđen na 25 godina zatvora, Stojić, Praljak i Petkovića na po 20 godina zatvora, Ćorić na 16 godina zatvora i Pušić na 10 godina zatvora. Penzionisani general hrvatske vojske Slobodan Praljak kaznu nije imao namjeru izdržavati pa je popio otrov poslije izricanja presude u Haškom tribunalu. 

- Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu - rekao je i ispio cijanid.  

Praljak je u sudnicu došao nasmijan, a s osmijehom se i pozdravio sa sudijom. Međutim, čim mu je izrečena presuda, penzionisani general je izgovorio da to odbija i iste sekunde popio otrov koji je sve vrijeme držao u ruci. Smrt uživo pratilo je nekoliko miliona ljudi.  

Ubrzo je izveden na sporedni izlaz iz zgrade uz jaku policijsku pratnju, sjednica je prekinuta, kao i prijenos uživo. Hitna pomoć je stigla poslije 40 minuta, a svi novinari su odmah izbačeni i zamoljeni da se udalje.

Čak nekoliko sati se nije znalo stanje Praljaka, kao ni je li zaista popio otrov. Ali je portparol Haškog tribunala potvrdio njegovu smrt rekavši da je preminuo u bolnici.

Mnogi su ostali u čudu kako je Praljak unio otrov u sudnicu, a prema riječima advokata Gorana Mikuličića, bočica s otrovom se lako mogla unijeti u sudnicu.  

Kako je tada rekao, postoje kontrole prilikom ulaska u sudnicu, ali ne tako detaljne da bi se otkrila bočica.

Obdukcija tijela pokazala je da je hrvatski general u sudnici popio otrov cijanid, što je dovelo do zastoja srca. 

Ovo je vjerovatno i najpoznatiji otrov, jer su ga tokom historije koristile mnoge ubice koje su željele da uklone svoju metu "prirodnom smrću" - s obzirom da smrt koja uslijedi poslije trovanja cijanidom izgleda kao srčani udar. Ukoliko su koncentracije cijanida visoke, smrt nastaje tako reći trenutno sa zastojem rada srca i gubitkom svijesti.

Smrt Slobodana Praljka danima je bila glavna vijest u čitavom regionu, a na Trgu bana Jelačića danima je stajao improvizovani oltar u njegovu čast.   

Velika etničko čišćenje muslimana

Haški tribunal je potvrdio da je dio UZP-a i tadašnje rukovodstvo Hrvatske na čelu Franjom Tuđmanom. Utvrđeno je da su, osim Tuđmana, u UZP-u učestvovali i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske general Janko Bobetko, a da je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Žalbeno vijeće je potvrdilo da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić, i Pušić osuđeni su i za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija, konkretno za ubistvo, hotimično lišavanje života, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju, protivpravno zatočenje civila, prisilni rad, nečovječna djela, nečovječno postupanje, protivpravno i bezobzirno uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namjenjenim religiji ili obrazovanju, protivpravne napade na civile i protivpravno terorisanje civila.

Osim toga, Prlić, Stojić, Petković i Ćorić osuđeni su i za silovanje, nečovječno postupanje, protivpravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, i pljačkanje javne i privatne imovine po osnovu treće kategorije odgovornosti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Praljak je osuđen i za protivpravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom i pljačkanje javne i privatne imovine po osnovu treće kategorije odgovornosti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Ekranizovana historijska presuda

Najzanimljiviji detalji ove historijske presude prikazani su i kroz film 'Pravda' mostarskog Centra za mir u kojem je korišten arhivski materijal iz medijskih izvještaja. U filmu su detalji iz sudnice, izjave glavnih aktera, svjedoka, reakcije iz Haaga i Bosne i Hercegovine. U filmu govore Kenneth Scott, Carmel Agius, Serge Brammertz, Stjepan Mesić, Željko Komšić, Safet Oručević, Emir Balić, Semir Drljević Lovac, Esad Humo, Azra Penava, Samir Nožić, Alija Behram, Emir Zlatar, Edin Batlak, Sergio Šotrić, Mario Pejić, Emir Hajdarović, Adil Kulenović, Enver Imamović. 

Ko je osudio čelnicke tzv. Herceg-Bosne

Predsjedavajući Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Karmel Ađijus (Carmel Agius), ujedno i predsjednik MKSJ-a pročitao je ovu historijsku odluku Žalbenog vijeća u predmetu 'Prlić i drugi'.

U Žalbenom vijeću, osim Ađijusa, još su bili i sudije Liu Dakun (Daqun), Teodor Meron (Theodor), Fausto Pokar (Pocar) i Bakone Đastis Moloto (Justice).

Predsjedavajući Ađijus (Malta) na funkciju predsjednika Haškog suda imenovan je 2015. godine kada je na toj dužnosti naslijedio Merona (SAD).

Od 2011. do 2015. Ađijus je obavljao dužnost potpredsjednika MKSJ i sudije Žalbenog veća MKSJ-a i MKSR. Prvi put je izabran za sudiju Međunarodnog suda 2001. godine, a mandat mu je obnovljen 2004. godine.

Od 2003. do 2010. godine bio je predsjedavajući sudija u Pretresnom vijeću II MKSJ i u tom periodu predsjedavao u suđenjima Radoslavu Brđaninu, bivšem predsjedniku Kriznog štaba tzv. Autonomne regije Krajina (ARK), kojem je nakon okončanja suđenja izrečeno 30 godina zatvora.

Ađijus je sudio i u predmetu Nasera Orića, kojeg je Haški tribunal 2008. pravosnažno oslobodio krivice za zločine počinjene u Srebrenici, a sudio je i u predmetu "Popović i drugi". Vujadin Popović, bivši načelnik sigurnosti Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske osuđen je na kaznu doživotnog zatvora.

Sudija Meron obavljao je funkciju predsjednika Međunarodnog suda u četiri mandata. Prvi put je izabran za predsjednika 2003., a te godine je i reizabran. Nakon toga je izabran u dva uzastopna mandata na funkciju predsjednika MKSJ te je tu dužnost obavljao od 2011. do 2015. godine.

Te 2017. godine obavljao je funkciju predsjednika Mehanizma za međunarodne krivične sudove. Na taj položaj prvi put imenovao ga je generalni sekretar Ujedinjenih nacija 2012. godine, a 2016. godine imenovan je na novi mandat na funkciji predsjednika Mehanizma.

Otkako ga je Generalna skupština Ujedinjenih nacija izabrala za sudiju MKSJ u martu 2001. godine sudija Meron raspoređen je u Žalbeno vijeće koje zasjeda u žalbenim predmetima pred MKSJ i Međunarodnim krivičnim sudom za Ruandu (MKSR).

Sudija Liu Dakun iz Kine, ujedno potpredsjednik MKSJ-a, za sudiju MKSJ-a imenovan je 2000. godine. Od 2001. do 2005. godine, sudija Liu je bio predsjedavajući sudija Pretresnog veća I, koje je, između ostalih, postupalo u predmetu "Naletilić i Martinović".

Haški tribunal osudio je Mladena Naletilića i Vinka Martinovića za nehumano postupanje protiv zatvorenika, mučenje i ubistva, te pljačku imovine u selima Doljani, Sovići, Mostaru i koncentracionom logoru Heliodrom. Naletilić je osuđen na 20, a Martinović na 18 godina zatvora.

U slučaju "Blagojević i Jokić" također je sudio Dakun, ali je Vidoje Blagojević, bivši komandant Bratunačke brigade Vojske RS, pušten na prijevremenu slobodu nakon odslužene dvije trećine petnaestogodišnje zatvorske kazne zbog pomaganja i podržavanja srebreničkog genocida. 

Odluku o prijevremenom oslobađanju donio je sudac Meron.

Kineski sudac Dakun sudio je i u slučaju Sefera Halilovića, bivšeg komandanta Armije BiH kojeg je MKSJ oslobodio optužbi i odgovornosti za masakr nad hrvatskim civilima u Bosni i Hercegovini.

Sudija Liu od 2005. godine radi na žalbenim predmetima MKSJ-a i MKSR-a i predsjedavao je u postupku u predmetu "Šainović i drugi" pred MKSJ. Sudija Liu je bio član žalbenog vijeća u tri žalbena predmeta pred MKSJ (Stanišić i Simatović te Stanišić i Župljanin), a sada i u predmetu "Prlić i drugi".

Italijanski sudija Fausto Pokar, obavljao je dužnost predsjednika Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju od 2005. do 2008. godine. Sudija Pokar je sudija Međunarodnog suda od 2000. godine.

Od imenovanja za suca MKSJ-a bio je član Raspravnog vijeća u kojem je zasjedao u prvom predmetu koji se bavio silovanjem kao zločinom protiv čovječnosti, a kasnije Žalbenog vijeća Međunarodnog suda. U žalbenim postupcima, učestvovao je u donošenju pravomoćnih presuda u nekoliko predmeta pred MKSJ-om i MKSR-om.

Sudija Bakone Džastis Moloto (Justice Moloto) (Južna Afrika), sudija je u MKSJ-u od 2005. godine. Sudio je bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću, koji je 2011. godine osuđen na 27 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, pomaganje opsade Sarajeva i pokolja u Srebrenici te nekažnjavanja raketiranja Zagreba.