Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu bila je glavno uporište jugoslovenskih partizana i središnja oblast narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji. Prvi masovni ustanak izbio je već 27. jula 1941. kod Bosanskog Grahova i ubrzo se proširio Bosanskom krajinom. Bosna i Hercegovina je veći dio rata bila poprište najtežih bitaka i većine okupatorsko-kvislinških ofanziva, poput Kozare 1942, Neretve i Sutjeske 1943. i Drvara 1944. godine.
U BiH su se tokom rata desili i politički događaji presudni za ustroj nove Jugoslavije, poput Prvog i Drugog zasedanja AVNOJ-a, ili Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a koje danas obilježavamo.
Upravo su Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a od 25. novembra 1943. i drugo zasjedanje AVNOJ-a koje je uslijedilo četiri dana kasnije, omogućili Bosni i Hercegovini da obnovi svoju državnost kao ravnopravna republika u okviru nove jugoslovenske federacije.
No, naravno, ovo političko organiziranje i vraćanje političkog subjektiviteta Bosni i Hercegovini ne bi bilo moguće da se na teritoriji zemlje okupirane od fašističkih sila i pripojenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije formirala oružana sila koja je oslobodila dobar dio teritorije.
Najveći dio partizanske borbe, a to treba jasno i bez ustručavanja reći, iznijeli su bosanski Srbi, koji su uz Dalmatince bili i udarna snaga cjelokupnog partizanskog pokreta na teritoriji Jugoslavije. I ne samo da su Srbi činili većinu u partizanskim jedinicima u BiH, nego se upravo bosanskim Srbima unutar vrha Komunističke partije, poput Rodoljuba Čolakovića, Vojislava „Đede“ Kecmanovića ili Đure Pucara Starog i njihovom političkom radu i zalaganju može zahvaliti što je Bosna i Hercegovine iste te 1943. godine na današnji dan obnovila svoju državnost.
„Živjelo bratstvo naroda Bosne i Hercegovine! Živjela slobodna i federativna Bosna i Hercegovina u slobodnoj demokratskoj federativnoj Jugoslaviji!”, izgovorio je dr. Vojislav Kecmanović, predsjednik ZAVNOBIH-a, na njegovom prvom zasjedanju.
Danas se među bosanskim Srbima, međutim, od ovog naslijeđa i tradicije teško može vidjeti mnogo toga. 25. novembar slavi se samo u FBiH. U RS, entitetu u kojem velika većina Srba u BiH živi, danas je sasvim običan dan. Ulice ovog entiteta danas krase ime i statue Draže Mihailovića. Za Milorada Dodika, predsjednika ovog entiteta i inače partizanskog unuka i njegovu stranku, četnički pokret Draže Mihailovića je bio antifašistički i „osloboditeljski“. Njegov ljuti opozicioni rival i novoizabrani gradonačelnik Banja Luke, Draško Stanivuković, ponosno pozira iza zastave Ravnogorskog četničkog pokreta. Njegovoj stranačkoj kolegici, Jeleni Trivić, Draža Mihailović je prema vlastitim riječima idol. Naravno, i intelektualna scena, mediji i popularna kultura u RS danas su prepuni hvalospjeva na račun Draže Mihailovića i njegovog pokreta, dok se onaj partizanski uglavnom ignoriše ili s nelagodom spominje.
Razumno pitanje koje se nameće je kako je moguće da bh. narod koji je u čitavoj Jugoslaviji možda i najzaslužniji za antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu, to svoje svijetlo naslijeđe danas ignorira ili ga tretira kao historijsku grešku? Zašto unuci partizana, koji su tada odbacili četnički pokret i njegov koncept stvaranja velike Srbije, danas žale zbog historijskog izbora svojih djedova? Kako je moguće da su djeca Kozare, na kojoj su u ljeto 1942. ustaše i nacisti uz pomoć četničkih odreda Marčetića i Drenovića izveli pokolj nad preko 25.000 mještana, decenijama kasnije odlučili da „pređu“ na stranu svojih krvnika?
Odgovor na ova pitanja, kao i na ove, naizgled nelogičnosti, krije se u činjenici da su partizanske vrijednosti koje su, između ostalog, i obnovile BiH u Mrkonjićg Gradu, suštinski proturječne vrijednostima koje su 1992. - 1995. stvarale Republiku Srpsku.
Onog trenutka kada su bosanski Srbi većinski odlučili da stanu uz Karadžićev SDS, odbiju realnost raspada Jugoslavije po avnojevskim granicama i suprotstave se onom što je pravna i politička realnost uslovljavala, partizanska borba čiji je jedan od rezultata bilo i stvaranje Republike BiH, postala je omražena i odbačena, jer upravo je tu Republiku sada trebalo razbiti, i stvoriti neku novu, srpsku republiku unutar nje, omeđiti njene teritorije i pripojiti je Srbiji. Karadžićevi ratni ciljevi o „državnom razgraničenju od druge dvije nacionalne zajednice“ i „Uspostavljanju koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država“,, našli su perfektno poklapanje s Dražinim konceptom iz Drugog svjetskog rata „... Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke...”.
Za današnje generacije Srba koji su stvarali RS ili njihovih potomaka koji su odgojani u njenom obrazovnom sistemu i kulturno-društvenom ambijentu, veličati borbu svojih djedova nužno bi značilo prihvatiti i produkt njihove borbe, a to je Bosna i Hercegovina kao država. A upravo na negiranju i borbi protiv njene državnosti, rukovodstva RS-a od 1992. do danas legitimiraju svoju vladavinu i ideološki koncept. U tom pogledu, za stanovništvo u RS danas je mnogo ugodnije ogrnuti se Dražinim jorganom brisanja granica između „srpskih država“, nego ponositi se vlastitim djedovima.
No, to nije razlog za deprimiranost, još manje za odbacivanje pobjedničkih tekovina Drugog svjetskog rata. Ako nas ZAVNOBIH nečemu uči i ako nešto treba da bude njegova najveća lekcija za današnju BiH, onda je to prije svega to da humanističke ideje o zajedništvu i slozi, uz pravu organizaciju i prave ljude, na kraju, i u najbezizglednijim situacijama, mogu pobijediti alternativne sile mržnje, podjela i bratoubilačkih klanja.
