Dejtonski sporazum je važan jer je okončao ubijanja, patnje i, u najmanju ruku, stvorio mogućnosti za povratak građana normalnom životu. Međutim, Dejton je samo bio uspješan u okončanju rata, ali nije pružio istinski mir, kaže u intervjuu za „Dnevni avaz“ Muhamed Šaćirbegović, bivši ministar vanjskih poslova Republike BiH, bh. ambasador pri Ujedinjenim narodima i svojevremeno jedan od najbližih saradnika prvog predsjednika Predsjedništva RBiH, rahmetli Alije Izetbegovića.

Slučajna žrtva

Šaćirbegović, koji je bio učesnik sastanka u Dejtonu, kaže da Dejtonski sporazum nije pravedan i to je njegova ogromna mana.

Kako s ove vremenske distance gledate na Dejtonski sporazum i koliko je on, prema Vašem mišljenju, bio važan?

- Dejtonski sporazum je važan jer je okončao ubijanja, patnje i, u najmanju ruku, stvorio mogućnosti za povratak građana normalnom životu. To ne mogu potcijeniti vođe koje moraju imati na umu da, iako su ideologija, nacionalizam ili pojam pravde uzrok sukoba, obični građanin plaća cijenu kao ciljana ili slučajna žrtva.

Međutim, Dejton je samo bio uspješan u okončanju rata, ali nije pružio istinski mir jer nije postigao, barem ne za sada, predviđeni put ili zaključke koji bi građanima BiH omogućili da uživaju bilo kakve istinske blagodati normalnog život.

Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu i treba li ga mijenjati kako bi građani BiH bolje i kvalitetnije živjeli?

- Dejtonski sporazum nije pravedan i to je njegova ogromna mana, jer se do danas na njega i dalje gleda kao na legitimizaciju plodova agresije i genocida.

To nije puka retorika, jer je donio druge plodove kao što su teror i opravdavanje radikalizacije, od ISIL-a do ubistava nevinih od desničarskih ekstremista na mjestima kao što je Norveška, te napada na vjernike u novozelandskoj džamiji.

To je poslužilo kao lekcija, ali i presedan za Putinovu ekspanziju. Ipak, kao što sam napomenuo, rat je također velika nepravda koju snose milioni građana koji ne sjede sigurni za pregovaračkim stolom.

Ipak, najbolji način da se počnu ispravljati nedostaci u trenutnoj primjeni Sporazuma je njihovo donošenje do konačnog zaključka predviđenog potpisivanjem Sporazuma, ulaska BiH kao ravnopravnog partnera u sve relevantne euroatlantske institucije, u EU i NATO.

Oni koji blokiraju ulazak BiH zapravo krše Pariski/Dejtonski sporazum, bilo da su iz BiH ili izvana.

Takva opstrukcija ne može i ne treba biti nagrađena dodatnim raspravama koje samo postaju sredstvo za opstrukciju ili barem još jedna improvizacija koja samo kupuje više mogućnosti za odgađanje ka istinskom miru.

Svaljivanje krivice

I ne bismo trebali zanemariti odgovornost onih koji su trebali voditi BiH u puni opseg euroatlantskih integracija.

Isticanje uloge opstrukcionista kao razloga za kontinuirano odgađanje samo daje opstrukcionizmu dodatnu snagu. Jednostavan odgovor za normalan život i prosperitet građana BiH jeste tretirati ih kao sve ostale građane Evrope, što znači da se s njihovom državom postupa kao s partnerom, a ne više kao s predmetom.

Može li se reći da je Dejtonski sporazum učinio Bosnu i Hercegovinu nemogućom za upravljanje?

- To je, svakako, bila namjera Miloševića i ostalih povezanih s projektom podrivanja i rušenja BiH. To je bilo moje veliko razočaranje ulogom koju su posrednici, znajući ili ne, odigrali u efikasnom ispunjavanju takve svrhe - razlog moje ostavke u znak protesta dok su pregovori dalje klizili u takav ponor.

Jedina nada je da se BiH uvede u euroatlantske institucije kao način ne samo za zacjeljivanje rana već i od povreda funkcionalnosti nanesenih tokom dejtonskih pregovora.

Šta biste promijenili u Dejtonskom sporazumu s ove vremenske distance?

- Naravno, puno toga bih promijenio i nije mi potrebna vremenska distanca da uočim greške i nedostatke. Mnogo toga mi je tada bilo očigledno, a možda i onima koji su usmjeravali te pregovore, osim ako ih namjerno nisu ignorirali i zatvorili oči pred posljedicama. Ipak, izbor je bio loš mir ili nastavak rata, koji je po definiciji, također, nepravedan i destruktivan za živote mnogih.

Sjećate li se neke zanimljivosti ili nekog događaja koji Vam je ostao upečatljiv tokom pregovora?

- Događaj je bio nezaboravan na mnogo nivoa, od traume do nekog uspjeha u posljednjim danima koji je pobudio malo nade.

Mislim da je predsjednik Izetbegović počeo shvatati da je, umjesto da Dejton bude arhitektonska vježba koja bi pomogla usponu BiH ili čak šahovska igra, to često bila diplomatska igra pokera.

Milošević je igrao utakmicu blefirajući vrlo uspješno ne samo Tuđmana već i Holbruka (Holbrooke) i ostale posrednike koji su tada bili zaposleni u svojim blefovima i ultimatumima Izetbegoviću, zarobljeni u Miloševićevoj igri.

Kako je Dejton dolazio do finalizacije, predsjednik Izetbegović se okrenuo prema meni i zatražio od mene da povučem Brčko iz stiska RS.

Tokom dugih noćnih i ranojutarnjih blefova i kontrablefova, dok se Izetbegović namjerno zaključavao u svoju sobu i rekao im da pregovaraju sa mnom, uspjeli smo dobiti “arbitražu” za Brčko, koja je rezultirala njegovim posebnim statusom.

Naravno, Izetbegović nije bio isključen, već je sprečavao da ga uvuku u drugu rundu pregovora u kojoj bi neizbježno bio nadmudren.

Prepoznali blef

Odajem mu priznanje što možda nije u potpunosti razumio igru, ali je onda došao do takve spoznaje i delegirao nekoga drugog koga bi možda bilo teže pročitati.

Kao posljedica našeg uspješnog blefa od druge do posljednje noći Dejtona, predsjednik Izetbegović nastavio je naš način pregovora.

Kako je Milošević popustio nad Brčkim, srbijanski lider je podnio dva dodatna zahtjeva: da BiH povuče svoju tužbu za genocid pred ICJ-om i da ICTY (gdje je Milošević okončao svoj život) bude efikasno kastriran širokim nizom amnestije. Izetbegović je rekao Holbruku i ostalim posrednicima da razgovaraju sa mnom o tome.Naravno da sam odbio Miloševićev zahtjev i Holbruk se okrenuo prema meni. Dok sam se čvrsto držao rukom za stolom, Izetbegović im je neprestano govorio da je to moja odluka.

Napokon, Holbruk je odveo Miloševića u sobu i zaključao vrata dok se nije slomio i odbacio svoje zahtjeve, svoje blefove u vezi s ICJ-om i ICTY-jem.

Sjećam se osmijeha na Izetbegovićevom licu dok je shvaćao igru. I Holbruku, također, odajem priznanje, jer je pokazao Miloševiću koji je imao veći ulog na diplomatskom poker stolu.

RS bez prava na veto

Koje nadležnosti entiteta je, možda, trebalo ostaviti na nivou države BiH kako bi ona bolje funkcionirala?

- I ovdje ima previše pogrešnih raspodjela vlasti da bi se spomenulo u ovom kratkom intervjuu. Međutim, postoji još jedna temeljna kontradikcija. RS je efektivno dobila priliku da vrši vlast kao federativna jedinica BiH, ali i kao autonomna regija.

Ovo je temeljna kontradikcija i nastavlja biti osnovno pitanje u drugim sličnim pregovorima, kao na Kipru. RS ne može imati pravo na veto, ne poštujući jednakost svih građana BiH.

BiH je potrebna Zapadu

Ukoliko smatrate još nešto značajnim u vezi s ovom temom, molim Vas da mi to prezentirate?

- Navikli smo se od, naizgled, moćnijih država šta bi mogle učiniti da pomognu BiH. Zapravo smo najviše učinili za sebe dok više nisu mogli ignorirati stvarnost preživljavanja i borbe. Odbranom BiH, naših građana i vrijednosti koje utjelovljuju demokratiju i poštivanje različitosti, branili smo navedene vrijednosti slobodne Evrope i Amerike.

Opet smo im potrebni da budemo brana od ekstremista mnogih vrsta koji bi kopirali narativ sukoba u BiH.

Kako se ispostavilo, rat u/protiv BiH nije bio posljednji rat 20. stoljeća, već prvi 21. i pucnji na BiH i njene građane ujedno su i početak novog rata protiv zajedničkih euroatlantskih vrijednosti i temelja.Puno smo učinili u ovoj odbrani. Međutim, postavljajući im pitanje šta Evropa i SAD mogu učiniti da pomognu BiH, dopuštamo im da previde ono što smo mi učinili i što je još važnije što u budućnosti možemo učiniti za njih.