Međunarodni dan nestalih osoba obilježile su i porodice žrtava iz Foče. U mjestu gdje su prije rata započeti istražni radovi za izgradnju HE Buk Bijela, a koje je tokom rata pretvoreno u jedan od logora, odata je počast ubijenima čija su tijela pronađena u masovnoj grobnici u blizini. 

U grobnici Buk Bijela u junu 2006. godine pronađeni su posmrtni ostaci 43 osobe, starosti 16 do 32 godine, a najmlađa žrtva bio je 16-godišnji Arif Rahman.

Pronašla kosti brata

Sabiha Merdan u grobnici Buk Bijela pronašla je kosti brata Ahme Hadžimuratovića, koji je u trenutku ubistva imao samo 20 godina.

- Živio je u Jeleču s mojim roditeljima. Nisam mogla ni zamisliti da će mu to neko uraditi, jer on je bio takva duša da ni mušici zla nije mislio, a kamoli insanu. Nakon što su zarobljeni odveden je u Kalinovik, pa Bileću i onda je prebačen u KPD Foča. Tu mu se gubi svaki trag – kaže Merdan, koja i nakon bratove dženaze ne vjeruje da ga nema, već očekuje da će svakog trena odnekud doći.

Kada je planula Careva, prva od spaljenih fočanskih džamija, Ševala Zunđa je shvatila da u ovom gradu za Bošnjake života više nema. Nastupio je period u kojem si u svakom trenutku mogao biti ubijen, kaže ona. Njen suprug Elvir zatočen je u KPD Foča.

- Kad su ga doveli u KPD, meni su njegove dokumente poslali kući. Nakon mjesec i po sam ga jednom vidjela i nikada više. Ništa nismo znali dok nisu pronađeni u grobnici Buk Bijela i onda smo obavili dženazu. Ja sam bila više od tri mjeseca praktično zarobljena, pa smo dobili propusnice i u četiri autobusa su nas dovukli do Makedonije – priča nam Zunđa.

Punih 20 godina Kemalemir Frašto živi u Americi. Tamo je promijenio i ime, vlastitom je dodao i bratovo, kako bi i tako sačuvao sjećanje na njega. U Foču je došao zbog obilježavanja Dana nestalih osoba, kako bi apelirao da neko konačno provjeri lokaciju za koju pretpostavlja da krije tijelo njegovog brata Emira Frašte. Zarobljen je u stanu u Foči, a ubijen na obali rijeke Ćehotine, gdje se nekoliko dana nalazilo njegovo tijelo. Naknadno je dovežen kamion kamena.

– Imam informacije koje sam dobio od svjedoka, a podnio sam izvještaj svim institucijama, ali ništa. Prije tri godine sam čak htio i golim rukama da otkopavam ali me fočanska policija uhapsila. Čekam barem to da se provjeri. Ako nije tu, da idem dalje. Jedini sam ostao od porodice, jer mater mi je bila silovana i od posljedica svega što je preživjela je umrla. Imao sam trojicu braće, Emir je ubijen, a dvojica su preselila jer nas polako ubija tuga za Emirom – kaže Kemalemir.

Grad tužnih priča

Foča je grad čije tužne priče nikada neće biti do kraja ispričane i u kojem sve što se dešavalo podsjeća na genocid koji nije presuđen, ističe Halida Konjo Uzunović, predsjednica Udruženja porodica žrtava "Foča 1992-1995".

- U Foči je mučki ubijeno 3.000 nesrba, koji još uvijek nemaju spomen-obilježje. Grad u kojem još šetaju ratni zločinci, a nema ko da im sudi i grad u kojem još lutaju izgubljene duše 627 naših najdražih koje tražimo. Ko šuti? Zašto se ne otvaraju masovne grobnice? – pita se Uzunović.