Gabrijelu Tomiću iz Konjica u ratu su ubijeni brat i otac. S tom boli, a priznaje i mržnjom, stigao je nakon rata u Olovo. Muslimane i sve muslimansko, kažu dobri poznavaoci ove priče, nije mogao smisliti. Kada je prije nekoliko godina selio iz Olova, bio je žalostan. 

- Žao mi je što ostavljam svoje komšije, žao mi je što ostavljam Olovo i sve njegove vrijednosti. Žao mi je, jer ja sam u Olovu izliječen od mržnje - rekao je Tomić, a sada to prepričavaju njegove komšije. 

Gospa Olovska

I jeste Olovo svoje velike vrijednosti duboko utkalo u temelje Bosne. Jedine Bosne kakva je moguća - čuvaj svoje, poštuj drugog i drugačijeg.

U ovom gradiću, sat vožnje od Sarajeva, sve je skladno. Na brdu iznad grada, u starom Olovu smještena je crkva Gospe Olovske, najstarije marjansko svetište u BiH. Na njenom ulazu piše: "Gospo Olovska, moli za nas!"

Prije nekoliko godina su ojačavani njeni temelji i u tu akciju su bili uključeni svi. 

Posljednji popis kaže da u Olovu sada ima dvadesetak katolika. Ali crkva se čuva i održava, taman kada u nju niko ne bi dolazio.

- Ponosan sam što crkvu Gospe Olovske, kao ni pravoslavnu crkvu na drugom brdu, u agresiji na BiH, niko nije dirao - kaže jučer reporteru "Avaza" Esad ef. Pepić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Olovo.  

S imamom Pepićem razgovaramo u olovskoj džamiji, stotinjak metara ispod crkve.

- Sve što je u Olovu, to je naše. Ta crkva, nije tuđa, nije zagrebačka, nije sarajevska, nego olovska, a samim tim i moja. Naravno da ću je gledati kao svoju i da ću uvijek pronaći načina da je čuvam. To je dio olovske kulture, tradicije, i nešto što je olovsko, Olovu ne smeta - nastavlja ef. Pepić.

I zaista, nije nikakvo pretvaranje i šminkanje priče pred novinarima, nego je uistinu tako.

- Ta crkva je pečat prisutnosti jednog vjerničkog puka. To je dokaz da su ovdje živjeli, da žive i da u budućnosti trebaju živjeti katolici, baš kao što na drugom brdu to govori pravoslavna crkva. Olovskom čovjeku nikada ništa nije tuđe i drugačije smetalo - završava svoju priču ef. Pepić.

Kada se restaurirala crkva, svi su pomagali. Na svoj način. Kada je Uskrs ili blagdan Velike Gospe, u crkvu dođu i muslimani. Ili makar ispred crkve, kako reče Hajrudin Begović, čovjek koji poznaje svaki kamen u ovom gradu, svako selo, svaku priču.

- Uvijek se pomagalo, kako ja znam. Ovo brdo je posebno. Čovjek dobije neki čudan osjećaj duhovnog mira - priča Begović.

Ključ u Olovu

Ništa drugačije ne misle ni ostali Olovljani. Mujo Đuzo je gazda glavne kafane u gradu simboličnog imena "Behar".

- Kome smeta crkva, smeta i on meni - kratko i jasno svu filozofiju gazda Mujo svede na jednu rečenicu, ali ima šta i da doda: - Šta mene briga kakve oni mise prave i za koga se i čemu se mole u svojoj crkvi. To mene ni na koji način ne može ugroziti. Meni je bitno da je on čovjek.

Možda u ovom gradiću olovno teškog imena leži "ključ" i Sarajevu i Banjoj Luci.

Paražikova crkva

Prvobitni franjevački samostan s crkvom osnovan je u 14. stoljeću i jedan je od najstarijih u Bosni. Samostan je bio vrlo bogat dragocjenostima, od kojih se u jednom popisu iz 17. stoljeća spominju 4 plašta, 17 misnica, 11 patena, 14 kaleža.

Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika 1866., sljedeće je godine podignuta drvena crkva, koja se srušila 1913. srušila. Akcija za podizanje Gospina Svetišta pokrenuta je 1923. Izrada plana povjerena je čuvenom arhitekti Karlu Paražiku.