Širom svijeta umrlo je više od 200.000 ljudi pozitivnih na koronavirus, više od polovine tog broja u Evropi. Razumljivo je što vlade preduzimaju oštre mjere. Kako se, korak po korak, restrikcije povlače, odlučujuće postaje da neke zabrane ne traju duže nego što nalaže vanredno stanje, piše u autorskom tekstu za DW Dunja Mijatović, komesarka za ljudska prava Vijeća Evrope.

- Tipičan primjer za ovo je nadzor građana. Digitalne alatke mogu da pomognu u suzbijanju zaraze, ali mogu biti i upotrijebljene protiv nas ukoliko nam zadiru u privatnost i suzbijaju mogućnost da učestvujemo u društvenom životu. Taj rizik je postao realnost u brojnim evropskim zemljama.

U Rusiji je vlast posegla za kamerama koje prepoznaju lica kako bi se provele mjere karantina, ali bez garancija da se ta tehnologija ne koristi u druge svrhe. U Azerbejdžanu građani putem SMS-a moraju da prijavljuju kuda se kreću kako bi ih policija nadzirala. U Crnoj Gori je vlast objavila imena i adrese povratnika iz inozemstva koji bi trebalo da su u samoizolaciji.

U Poljskoj ljudi u karantinu više puta dnevno pomoću aplikacije moraju da potvrde gdje su. U suprotnom, reagira policija i slijedi visoka novčana kazna. Turska je najavila sličnu aplikaciju kojom bi kontrolirala gdje su osobe pozitivne na virus. Londonski "Guardian" otkrio je da u Velikoj Britaniji tehnološke firme koriste povjerljive podatke pacijenata u svrhe koje nisu bile predviđene.

To su tek pojedini primjeri za trend nadgledanja građana u Evropi koji su teško spojivi sa standardima zaštite podataka - kaže, između ostalog, Mijatović.