U nekadašnjoj Jugoslaviji, naročito odmah posle Drugog svjetskog rata, održavale su se brojne prvomajske parade koje su bile vojnog i civilnog karaktera. Najčešće su se održavale po glavnim gradovima republika, a centralna, kao i obično, u Beogradu.

Počeci prvomajske proslave kakvu poznajemo danas datiraju iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Tada se ustalio i institut prvomajskog uranka: večer prije palila bi se logorska vatra oko koje su se građani počeli okupljati od ranih jutarnjih sati. 

Fokus s parada na roštiljanje u prirodi sasvim je prebačen 70-ih godina prošlog stoljeća. Postalo je tada popularno na livadu gdje se okreće janje ili peku ćevapi dovesti i automobil, otvoriti sva vrata i uključiti muziku.

Zbog svog društvenog karaktera 1. maj je postao, uz Dan republike i Novu godinu, omiljeni jugoslavenski praznik. Mnogi svjedoče da je to bio jedan od ljepših praznika uz Novu godinu i 29. novembar.

Na prvomajskim urancima su se okupljale hiljade ljudi. Praznik rada se slavio u krugu prijatelja i porodice. Uglavnom su se pekli ražnjevi i raspalili roštilji, a atmosfera se prenosila i dan kasnije.

Spajanje praznika s vikendima često je radnicima omogućavalo da im se prvomajska proslava pretvori u pravi mali godišnji odmor. Razvila se tako i tradicija sindikalnih prvomajskih putovanja, ali i porodičnih shopping izleta, gdje je kao najpopularnija destinacija slovio Trst.

Svi ti običaji naprasno su nestali u ratnim devedesetim godinama, kada nikome nije bilo do slavlja. Prvomajske proslave opet su se vratile u modu krajem devedesetih, ali očuvani su uglavnom hedonistički običaji ustaljeni u Jugoslaviji dok je radnička borba, dobrim dijelom i zbog jalovih sindikata, pala u drugi plan.