Neko će se sjećati jer to je dio naše historije. Na nekoga je ostavilo urezan trag, prazninu i bol za rodbinu. Ko se ne bude sjećao jer ne zna kome pripada, ne želi da govori o prošlosti, ili se boji. A sjećanje na nevine žrtve Srebrenice od 12. aprila 1993. treba da ostane svježe, napisala je jučer na svom Facebook profilu Srebreničanka Mubina Čivić, medicinska sestra i edukator sporta, trenutno zaposlena u jednoj klinici u blizini Rima u Italiji.

Emotivni post

Njen emotivni post, iako se nalazi u državi u kojoj je koronavirus za kratko vrijeme odnio hiljade života, posvećen je danu kada je na školskom igralištu u Srebrenici agresorska granata ubila 74 i ranila više od 100 Srebreničana.

- Tačno je da svakodnevno svjedočimo kako u Italiji umiru ljudi zaraženi virusom i to svakog čovjeka boli. Nasreću, na klinici gdje radim nema zaraženih pacijenata, ali u pokrajini Lacio i gradiću u kojem živim, nedaleko od Rima, ima ih veći broj. Posebno je teško što je virus ušao u staračke domove. Boli me svaka smrt ovih ljudi jer Italija je moja druga država, moj drugi dom, ali u svemu ovome ne prestajem misliti na moju Srebrenicu - riječi su ove mlade Srebreničanke, već dugo godina nastanjene u Italiji. 

Iako su joj u genocidu u Srebrenici ubijeni otac i mnogobrojni članovi najbliže familije, Mubina je u julu 1995. godine, kao trinaestogodišnjakinja, skupa s majkom i dvojicom braće, uspjela doći do Tuzle.  

Jedno vrijeme živjela je u Lukavcu, gdje je završila osnovnu, a potom i srednju školu. Stalna edukacija bio je njen cilj te je životni put odveo u Švedsku, a potom u Italiju, gdje je okončala obrazovanje za medicinsku sestru, a paralelno stekla i diplomu atletskog trenera i edukatora sporta.

Odgovoran posao

- Biti medicinar u Italiji u ovom trenutku posebno je odgovoran i zahtjevan posao. Mjere zaštite su rigorozne, gdje se svakom detalju posvećuje velika pažnja kako se virus ne bi uvukao među pacijente, ali i medicinsko osoblje. U samoj klinici kretati se možemo samo s certifikatom i jasno određenim razlogom gdje i zašto idemo - navodi naša sagovornica.

Iako trenutno radi odgovoran posao i čini sve da izbjegne zarazu, kako ona tako i njena porodica, kolege, Mubinine misli su, kaže, u svakom trenutku s majkama Srebrenice. Brine je da li one koje su izgubile svoje najmilije imaju nekoga da im bude pri ruci dok su u izolaciji. S mnogim je, kaže, u kontaktu, a već sada strepi da li će, zbog epidemije koronavirusa, 11. jula biti obilježena godišnjica genocida u Srebrenici.  

Mubina je 2006. godine na italijanskom jeziku objavila knjigu pod naslovom „Srebrenica - noć koja nema zoru“, u kojoj je svjedočila o tragičnim događajima u svom gradu. O onome šta se dogodilo u Srebrenici, kao gost, kazala nam je,  govorila je na mnogim univerzitetima i skupovima.