Duško Vujošević, bivši selektor košarkaške reprezentacije BiH, danas živi u Rumuniji, šef je stručnog štaba u košarkaškom klubu Kluž, za koji kaže da je ambiciozan klub u kojem može ozbiljno da se radi. Tri puta sedmično ide na dijalizu. Problem s bubrezima je došao kao posljedica dijabetesa dva. I, kao što mu treba dnevna doza insulina da bi živio, treba mu, kao i svakom zavisniku, i dnevna doza košarke. Beogradski sedmičnik ''Vrijeme'' objavio je veliki intervju s legendarnim Duletom, koji prenosimo u cijelosti. Razgovor je vodila novinarka Jelena Jorgačević.

Prije nego što počnemo ozbiljan razgovor, pitam ga šta trenutno čita. 

- Čitam Hanu Arent ''Ljudi u mračnim vremenima'' - kaže. I razgovor ipak postaje ozbiljan.

Pričamo o JSD Partizan, o tome kako je i zašto otjeran, o mašineriji ove vlasti, o Aleksandru Vučiću, o kritici koja je važna čak i kada se ne čuje dovoljno, o lažima i istini koja ima preimućstvo u tome da ne mora da bude konstruisana, već jednostavno postoji. Govorimo o današnjem vremenu i o svevremenoj umjetnosti, o Velikom Danilu Kišu i o važnosti posvećenosti. O Kosovu i bitkama, izgubljenim i dobivenim.

VRIJEME: Kakva je sudbina društva u kojem je onaj koji kritikuje vlast neprijatelj? Mada je sudbina pogrešna riječ, jer navodi na nešto dato, a ne izabrano.

– Tom i takvom društvu prijeti totalni sunovrat. Ali koliko pratim, stvari se ipak mijenjaju. U jednom trenutku kritika je, iz straha, potpuno izostala, svela se na rijetki incident. Ali sada ima dosta ljudi koji pametno i hrabro kritikuju ovu vlast. Ta kritika je oštra, odnosno srazmjerna uzroku i dešavanjima. S jedne strane, postoji tendencija vlasti da bi bilo idealno da niko ništa ne priča, da smo dio jednog zatvorskog društva gdje će svako šuteći da “radi svoj posao”. S druge strane, značajan je otpor takvom ponašanju. Možda eho te kritike dovoljno ne odzvanja, jer su mediji kontrolisani i sprečavaju da on stigne do većeg broja ljudi, ali to ne govori ništa o broju onih koji kritikuju.

Nagovještaj promjene

VRIJEME: Mislite li da je taj porast kritike nagovještaj neke veće promjene ili, jednostavno, da se prešla mjera trpljenja?

- Postoji veliki broj ljudi koji ne mogu da šute, koji imaju građansku svijest i samopoštovanje. Što kaže Kiš, bolje je biti u miru sa samim sobom nego s cijelim svijetom. Mislim da su ti ljudi najprije vođeni time, potrebom da budu u miru sa samima sobom i ta njihova kritika nije podstaknuta nekim interesima druge vrste, već uprkos njima.

Izjave trenera KK Partizana

VRIJEME: Početkom januara ogradili ste od intervjua za portal Mondo jer je, kako ste kazali, razgovor cenzurisan. Šta je sve izbačeno?

- U to vrijeme je trener KK Partizana Trinkijeri u jednom latinskom kontekstu dao udvoričku i nekritičnu izjavu kako Srbija ima sreću da je njen predsjednik veliki sportaš. Ja sam kazao u tom intervjuu da takvo nešto nije izrečeno neoprezno, već je riječ o strancu kome je majka Dubrovčanka i koji jako dobro govori srpskohrvatski, koji je dobar trener i pametan čovjek i svaku izjavu daje u funkciji, a ovu je dao kako bi dodatno učvrstio svoju poziciju. Prvo sam rekao da Aleksandar Vučić nije velik sportaš, kao i da je njegovo najveće sportsko dostignuće što je lupio rampu onom klincu od desetak godina na otvaranje neke sale. Ali da jeste ljubitelj sporta i neko ko koristi ljubav naroda prema sportu za svoje manipulacije. Međutim, on je ljubitelj jednog drugog sportskog društva. I da ne priliči da takve pohvale idu njemu, pogotovo iz Partizana, prema kom je činio velike opstrukcije. Kao i da se vrhunski sport finansira mimo bilo kakvog organizovanog i izgrađenog sistema institucija, već u skladu s njegovim ćefovima i afektima.

O lažima i manipulacijama

VRIJEME: Kako se obnavlja sam činjenični sklop?

- Naš Užičanin Stiv Tešić je uveo termin post-istina. To je globalna stvar s tim što je ovdje – zbog građanskih ratova, teške ekonomske situacije, političara koji se ponašaju kao da je politika biznis i u sadašnjoj teškoj situaciji veoma profitiraju – laž postala jedna vrsta nauke.

Marketing manipulacija, spinovanje, sve su to nazivi za dobro plasiranje laži i mogu da kažem da je Aleksandar Vučić vrlo obrazovan i talentovan po tom pitanju. Dosegnut je ozbiljan nivo konstruisanja laži s veoma usavršenim mehanizmima. Ali opet, postoji istina koja ne treba da se gradi, koja jednostavno postoji… Naš narod kaže, u laži su kratke noge, a pored predsjednika, ima i jedan čovjek s kratkim nogama koji je i bukvalno personifikacija svega najgoreg i laži.

Ali koliko god bile dobre te tehnike i sofisticiran način na koji se neistine svakodnevno plasiraju, koliko god se dešavanja objašnjavaju u kontekstu lažnih okolnosti i lažnog značenja, koliko god se uspješno prikrivaju afere, ja znam da će ta laž izgubiti bitku s istinom. Ne sama po sebi i spontano, moraju se stvoriti okolnosti da se ona sagleda, ali će laž izgubiti.

O štampi i odnosu države prema sportu

VRIJEME: Vidite li neke sličnosti između odnosa države prema sportu i prema medijima? Ili, hajde da kažem, prema JSD Partizan i prema nezavisnim medijima?

– Viktor Frankl u knjizi “Zašto se niste ubili” opisuje iskustva u koncentracionim logorima i govori da je u najtežim situacijama za čovjeka bilo primjera i najvećeg ljudskog herojstva – da se zadnji zalogaj i opušak podijeli s drugim zatvorenicima. Ali u istim tim situacijama, bilo je i primjera najstrašnijeg ljudskog ponašanja, denuncijacija sapatnika, kažnjavanja, tuča… Bez obzira na situaciju, kaže on, čovjek je slobodan da bira svoj način ponašanja u toj situaciji. Teška situacija je samo teži test karaktera, a ne alibi.

- Što se tiče štampe, volim NIN i Vrijeme, kupujem Danas, zato što tu rade novinari. Pravi. Ja ne znam kako se ovi drugi osjećaju, ovi koji ne pišu ono što vide, kako zadržavaju samopoštovanje. Slobodni mediji su ugroženi u ekonomskom smislu i tu može da se napravi paralela sa JSD Partizan, sa sportom. Jer osim fudbala – a i njega kod nas sponzoriše država, što je naopako jer u svim zemljama on može da funkcioniše na osnovu zarade koju bi trebalo realno da ostvari – drugi sportovi u Evropi nisu komercijalni, čak ni košarka, a kamoli rukomet ili vaterpolo. I država bi trebalo da ima sistem finansiranja vrhunskog sporta jer za njim postoji potreba. Nije profitabilna ni kultura, ni zdravstvo, ni školstvo (osim Megatrenda), a tako nije ni sport. Ali je bitan za elan i predstavljanje nacije, u genima je čovjeka potreba za igrom. Neki antropolozi čovjeka zovu homo ludens. Država bi trebalo da ima potrebu da fizičko vaspitanje bude na mnogo većem nivou, da se formira zdrava nacija što je jeftinije nego liječiti posljedice bolesti. A i cijela nacija se osjeća bolje, makar i iracionalno, kada reprezentacija pobijedi ili Đoković osvoji Australian Open, a i pola nacije se osjeća bolje kada jedan od klubova napravi uspjeh. Svoditi sve na “hljeba i igara” nije duboko razmišljanje. Od antičkih vremena, bavljenje sportom nema negativni predznak. Čujem vrlo pametne ljude koji kažu da treba ukinuti finansiranje sporta. Možda fudbala, ali sporta… To je kao da kažete da treba ukinuti finansiranje kulture ili zdravstva. Naravno, ono bi, kada je riječ o sportu, moralo da bude srazmjerno prioritetima i rezultatima, a ne da bude ad hoc i na nečiji ćef.

Naše tržište je malo, potreba za reklamom nije realna i velika državna preduzeća, ali i privatna, rade i ulažu na mig politike. I reklama je najčešće model kroz koji se plasiraju sredstva tamo gdje politika hoće. Isto je i u novinarstvu – prestanete da dobivate reklame, a onaj koji se reklamira kod vas dobije poresku policiju. U tom smislu postoji sličnost. Meni je drago što u Partizan još dolaze igrači. Kad se boriš, moraš da biraš front na kojem se boriš. Oni ipak znaju, bez obzira na trenutnu naprednjačku okupaciju Partizana, da je to klub koji ima časnu prošlost i gaji partizanski moral.

Frontovi, stavovi...

VRIJEME: Jeste li vi zadovoljni frontovima koje ste birali? Da li je moglo biti drugačije?

- Lako je moglo da bude sasvim drugačije. I bila je namjera sa one druge strane da bude drugačije. Ali svako ima svoj karakter i uslove pod kojima može da održi svoje samopoštovanje. Luksuz je danas imati stav i ponos, a ja sam platio porez na luksuz, prije svega, u zdravlju.

Ali ne smatram se žrtvom. Od gnjide može da postane samo vaš, bez obzira kakve su okolnosti u kojima se razvija, a sokolu možete potkresati krila, ali će ostati soko. Čovek u težim okolnostima pokaže karakter i pokaže koja mu je “tačka topljenja”. Celokupni život, geni koje nosiš, porodica, sve to razvije sistem vrijednosti u čovjeku. Znam koliko me je koštalo moje ponašanje i ne smatram da sam izgubio rat. Izgubio sam bitku jer sam je vodio sa čovjekom koji ima sve pozicije moći i koji je porobio sve instrumente vlasti. Takva bitka nije mogla da se dobije, niti se tu radilo o budalastoj procjeni da može. Već je morala da se vodi. Znam da me je koštala, međutim, znam i koliko bi me koštalo da je nisam vodio. Ne volim te priče o velikim žrtvama. Žrtva je i onoga novinara koji se sveo na moralnog gmizavca. Ne volim kada se kaže da se u sportu moraju podnijeti velike žrtve. Koje žrtve? Pa nema ljepšeg posla na svetu i privilegije nego baviti se sportom i imati za zanimanje ono što voliš. Kakva žrtva? Što nećeš izaći na splav i napiti se? Pa ako je to žrtva i ako je to nekome cilj, zaista i ne treba tu žrtvu da podnosi. Čovjek mora da bude potpuno posvećen onom čime se bavi, što ne znači da život treba da svede isključivo na to i da se odrekne nekih normalnih zadovoljstava.

O Partizanu

VRIJEME: Može li kod igrača da se izgradi ta strast i posvećenost ili je to sa čim dođu određujuće?

- Može. Upravo taj Partizan, on nikada nije bio privilegovan, a pogotovo od kada se raspala Jugoslavija. I Jugoslovensko sportsko društvo Partizan je uprkos činjenicama i kontra vjetru uvijek funkcionisao i dugo vremena postizao uspjehe. I dolazili su neki ljudi koji su donekle bili svjesni toga, navijali su za Partizan, trpjeli neredovnost plata koje nekada nisu ni isplaćivane, pa su morali da razviju partizanski moral, askezu, inat i osjećaj za pravdu.

Radili naporno na terenu

VRIJEME: A kako se gradi posvećenost?

- Mi smo naporno radili na terenu, radili preko bola, što nije karakteristika tijela već karaktera. Htio sam da svaki igrač, kada se završi trening, bude bolji nego kada je trening počeo. Učio sam ih da je potreban karakter da se stekne fizička spremnost – koja je jako bitna, a za koju su bili zaduženi kondicioni treneri Vladimir Koprivica i Petar Zimonjić – ali i da između treninga ne rušiš ono što na treningu izgradiš.

Pokušavao sam da od njih napravim neku vrstu elite koja ode u pozorište, koja čita. Nije išlo lako, ali na kraju, dva posto svih ljudi čita, pogotovo je to rijetkost kod mlađih generacija koje nemaju koncentraciju. Borio sam se za to. Kod nekih, kod Tepića, Lučića, to je postalo nešto njihovo, usvojeno, nešto što shvataju kao deo svojih prednosti i ističu. Lučić na pripremama reprezentacije kaže: “Mi smo iz Partizana, mi čitamo”. A neki, iz drugih sredina, rasli su i razvijani u uvjerenju da čitati nije dovoljno muški, gajili su kulturu da onaj koji ne pije, taj je p… Pokušavao sam da napravim drugačiji kult sportskog života, nemoj da se napijaš, nemoj da se tetoviraš, uđi kompletno u imidž sportiste.

A i kada naporno trenirate, ne volite lako da gubite. Nekad sam htio napornim treningom da ih izvedem iz svježine, da bi se velikim brojem ponavljanja razvila automatizacija. Svi pokreti u košarci su stečeni refleksi, stiču se ponavljanjem, a gube se prestankom ponavljanja. A i naporni treninzi su važni da bi imali potrebu za odmorom, da ne bi vilenili i ponašali se, što kaže jedan moj bivši prijatelj, kao zumbuli. Izazovi su veliki, rano dođu do para, do popularnosti, slava je teška i mnogi im govore: “Treba da se živi”.

Moj veliki prijatelj Sinan Gudžević je napisao knjigu – zbirku kolumni za koju je prošle godine dobio nagradu Mirko Kovač – o sportu i smrti “Maksimir i Mirogoj”. Dio o smrti se zove – “Demon po imenu sutra”. Nikada ne znaš šta ti sutra donosi, Kobi veče prije leta helikopterom nije znao. Ali ako ti je danas i posljednji dan, treba da ga provedeš kao čovjek, a ne kao svinja valjajući se po blatu. Ja sam sebe gradio na jedan težak način, učeći psihologiju i košarku, određivao koliko moram dnevno da čitam i vremenom sam izgradio svoj koncept. Pa sam u sklopu toga pokušavao da formiram igrače na taj konceptualni način. Gnjida izađe u vaš, a lavić nosi gene velikog lava, ali ga treba uobličiti.

Uvijek ući u bitku

VRIJEME: Kažete da treba ući u bitku, čak i ako znamo da ćemo je izgubiti, odnosno da je sam ulazak u tu bitku izvjesna pobjeda. A kako vam izgleda bojkot izbora, kao povlačenje ili…?

U ovim okolnostima mislim da je bojkot najbolji način borbe. Režim je napravio savršenu mašinu sastavljenu od mnogo ljudi koji imaju interes da oni ostanu na vlasti, jako puno kriminalaca koji su pušteni iz zatvora i kojima je omogućeno da bez posljedica rade svoje kriminalne poslove i da enormno zarađuju, uz obavezu da kontrolišu dio birača. Zatim, svaka stranka koja je dobivala na izborima, dobivala je i na ogromnoj masovnosti. Nijedna kao Srpska napredna stranka, ali se to dešavalo i ranije. Ljudi prilaze pobjednicima jer hoće sinekure. Druga stvar, radi se o velikoj količini novca. Na Zapadu, kao što kaže Zagorka Golubović, oni koji imaju pare dolaze do moći i pozicija, a ovdje se iz političkih pozicija pravi značajna finansijska moć. A ovi sada su mnogo opasniji nego što su bili komunistički rukovodioci koji su mislili da su vječni i koji su se zadovoljavali time da se pojede pečenje, da se “ima sekretarica” i vikendica.

Količina novca koju sadašnji vlastodršci uzimaju je nevjerovatna, tolika da se normalan čovjek pita: “Šta će ti to, obezbijedio si deset generacija! Koliko novca je dosta novca?” Nije im problem ni da kupe svakog ko je na prodaju. A prisila putem tih kriminalaca, Sandokana, koji su pod njima, pogotovo u manjim gradovima, ogromna je. Zatim je tu medijska blokada, gdje se ne radi o tome da ne idu prave, već o tome da idu lažne informacije koje konstruišu Potemkinovu stvarnost. Napravljena je savršena mašina koja proizvodi ovu vlast i ja u tome neću da učestvujem. Bojkot je u ovim uslovima način borbe da se iznude bolji preduslovi, manja medijska blokada, makar kada je riječ o javnom servisu. Ali čak ni ne mislim da je to osnovni problem. Kada Martinović kaže u Skupštini: “Nama ovdje nema života ako izgubimo”, mislim da nije dobra pozicija da moraš da ostaneš na vlasti da bi ostao u životu.

O svom stanju

 VRIJEME: Trebalo je svojevremeno i da govorite i na prvom protestu, ali na kraju, od toga nije ništa bilo

Mene su pozvali da pričam sa Mirjanom Karanović i Banetom Trifunovićem. I lomio sam se da li da govorim, ja sam bolestan čovjek, dijalize na koje idem su ozbiljna stvar. Naljutila se i supruga, brine zbog mene, kaže dokle ćemo da budemo žrtve pobunjenog čovjeka, tvoje građanske neposlušnosti i obaveze da kažeš šta misliš. I na kraju odem, uz svađu u kući i svađu sa samim sobom, dođem tamo i neki mladić nam saopštava da bi trebalo Mirjana i ja samo da budemo prisutni, a da ne govorimo. Kažem da mi ne pada na pamet i da sam došao da pričam. 

Branislav (Trifunović) se ne miješa, Mirjana govori da ne može da snosi odgovornost da li će doći ili ne do incidenta, ja već insistiram da se obratim prisutnima. I onda oni meni kažu da imaju informacije od policije da je grupa navijača Partizana protiv toga da ja govorim. Pitam: “A vi mislite da rušite Vučića uz pomoć policije?” Poslije se ispostavilo da je bio neki strah od neke grupe navijača Zvezde, da je mene neko iz opozicije lagao. Tada sam shvatio da je tu već bila opozicija. Zovu me da pričam pa me sprečavaju. Verovatno je neko od tih nacionalista bio protiv toga da Mirjana i ja govorimo. Makar da su to rekli, nego: “Policija ima informacije…” To je baš urađeno u naprednjačkom stilu.

Nisu svi isti

VRIJEME: I sad će neko reći da su svi isti.

Taj neko je onda budala. Naravno da nisu svi isti. A ovi što to kažu, racionalizuju svoj kukavičluk. Šutjet ću jer su svi isti i neću ništa raditi, a lijepo sam sačuvao svoje samopoštovanje i komfor svojoj djeci. Što je Krleža govorio: “Alibi male djece.”

O umjetnosti

VRIJEME: Da ne pričamo samo o politici, šta za Vas predstavlja umjetnost? Otprilike znamo šta Vam je košarka dala, pa i uzela, a koliko ima ulogu u zaštiti Vašeg svijeta?

- Čulo za lijepo se razvija. Sve je zaštićeno od nedostojnih očiju. Ušao sam prvo u svijet knjiga, onda sam u tom vremenu shvatajući, kako je rekao Konstantin Kavafi u pjesmi “Darije”, zaludnost veličine, postao svjestan i toga da je znanje moć i težio sam za moći. A preko knjiga možeš da komuniciraš sa Senekom, s Markom Aurelijem, Aristotelom, da se skloniš iz svakodnevne banalnosti. Imao sam i prijatelje koji su se bavili galerijskim poslom, pa su počele da mi se sviđaju slike, pa sam od lijepih došao do onih – mislim da se Lućio Fontana zove onaj italijanski slikar koji je cijepao sliku žiletom da dođe do onostranog – svevremenskih. Moj zanat mi je dao da imam, dobro sam zarađivao, nisam kupovao jahte i kuće, već sam kupovao slike i od kuće pravio muzej. Tu je Tabaković, on je bio genijalna, složena ličnost, i njegova slika izgubljene stvari i jedna koju zovem porodica…

Arsen Dedić kaže: “Moj zanat mi je dao / Vrh, s kojeg ću pasti”, a onda “i još mi je dao / Poraze i časti…”

Svevremena umjetnost relativizuje dnevne probleme, čini ih banalnim i svodi ih na pravu mjeru. Pikaso je govorio da je čovjek ono što sakupi. Mada Pikaso nije bio neki čovjek, ali opet je bio genije i umio je da bude hrabar.

Častan čovjek

VRIJEME: Nažalost, ta genijalnost ne mora imati mnogo veze s karakterom.

- Mada, nekad i ima. Kod Kiša, recimo. On mi je među prvima. On je Veliki i kao pisac i moralno kao čovjek, što to se osjeća i u njegovim knjigama. I on nas uči da nam je u životu preostala samo hrabrost. Nije čest slučaj da se ličnost i način života tako poklapaju s literaturom. I što kažu, mnogi su pisali sabrana dala, Kiš je napisao izabrana djela. ''Grobnica za Borisa Davidoviča'' je moja mantra. Ima onaj dio kada talentovani isljednik u iskonstruisanom procesu mora da izvuče priznanje, a Novski se više ne bori za sebe već se bori za svoju biografiju, da poslije 30-40 godina, kada se otvori to, bude jasno da je on bio junak i častan čovjek. I taj neškolovani, ali talentovani isljednik dovodi mladog čovjeka sličnom njemu da ga isljeđuje. 

Još je svjež i nepotrošen od Gulaga i kaže mu otprilike da će tog mladog čovjeka osloboditi ako Novski načini priznanje. A Novski shvata da je to on iz mladosti, prepoznaje te tragove tek skinutih naočara i on hoće da prizna da bi oslobodio tog mladića, ali mladi lav mu ne da. On intuitivno osjeća šta je Novski razmišljao da učini, da je razmišljao da se preda da bi njega spasio i zbog toga što je sazdan od istog materijala, kaže mu: “Borise Davidoviču, ne dajte se pasijim sinovima.” To je moja mantra, ja se nisam dao pasijim sinovima.

Kako se uništavao Partizan

Pošto je ovoj vlasti, prije svega Aleksandru Vučiću, vrlo bitno da kontroliše navijače, onda je on, iako mrzi Partizan, preko Novaka Nedića stupio u kontakt s vođama navijača Partizana i dogovorio se, preko tih posrednika, da im odloži zatvore, dogovorio im je neke poslove i preveo ih je na svoju stranu. Poslije je smijenjeno rukovodstvo u fudbalskom klubu na osnovu članskih karata kluba koje su se iznenada pojavile kod velikog broja “novih navijača”… Rukovodstvo klubova JSD Partizan su sada članovi Napredne stranke, a i sadašnje vođe navijača su jako bliske SNS-u. Na taj način se kontrolišu svi klubovi Jugoslovenskog sportskog društva Partizan.

Bio sam predsjednik JSD Partizan i pri promjeni vlasti, a to je delikatna stvar za svaki sportski klub, tadašnji predsjednik FK Partizan Dragan Đurić je otišao kod Tome Nikolića, koji jeste partizanovac i čiji je sin bio zaposlen kao jedan od trenera u FK Partizan, Nikolić mu je rekao govoreći o Vučiću: “Pazite se, ovaj je riješio da vas uništi.” Kao da je Nikolić predsjednik kućnog savjeta koji ne može ništa da učini da stvari uravnoteži, da budu pravičnije.

Ja i inače nisam podnosio radikale, a onda mi se sve poklopilo. Tu su izjave Vučića čim je došao na vlast da će on, kako je izjavio tada u Sportskom žurnalu, veoma da pomogne KK Crvena zvezda, umjesto da je imao stav da će da pomogne sportu… On se opredijelio za lično, navijačko ispred svega. Čujem kad neki kažu da je on bio vođa huligana. Nije on bio vođa huligana, nije on bio kapacitet da se nametne kao vođa navijača, nije imao tu snagu, samo je bio među tim navijačima. Ali, dolazeći na poziciju vlasti, htio je da postane i vođa navijača. Andrej Vučić je postao član upravnog odbora KK Crvena zvezda i mi u KK Partizan formalno smo dobili iste pare od državnih firmi – Partizan koji je igrao Evroligu i Crvena zvezda koja je igrala Evrokup. Mimo toga – mada ne mogu to da dokažem, ali pouzdano znam, a Vučić je to pričao i navijačima Zvezde – Crvena zvezda je dobila sedam miliona eura od kooperanata Telekoma i drugih preduzeća i privatnika koji su željeli da dobiju privilegovane poslove pa im je ulaznica bila da daju izvjesna sredstava KK Crvena zvezda. Od sredstava opet koja su bila čista i transparentna, Partizan je morao da servisira poreski dug i kamatu, tako da nije ostajalo nikakvog prostora za plaćanje aktivnosti, igrača i zaposlenih u klubu. A u KK Crvena zvezda, osim što su imali ogroman novac u sivim tokovima, praktično su bili oslobođeni i plaćanja poreza i kamata.

Naime, Crvena zvezda je preko UPPR-a, što je krenuo da radi Đilas, a završila ova vlast, odredila koliki im je porez, a i od tih 300.000 eura koje je odredila, država je pristala da im poreski dug uđe u dužnike treće kategorije, gdje se on smanjuje na nekih 2,5 posto za pet godina, i oni su od 300.000 eura plaćali 2,5 posto za pet godina, i to u ratama.

Te godine je održan fajnal for Jadranske lige u Laktašima i finalna utakmica se igrala između Crvene zvezde i Partizana. Došlo je do incidenta jer je Andrej Vučić, navijajući, skočio tako naglo da se udario u neku betonsku gredu. Na kraju je Partizan dobio tu utakmicu, a Andrej Vučić je po završetku otišao u svlačionicu i rekao igračima Zvezde: “Ne brinite se, mi ćemo svake godine da budemo sve jači i jači, a oni sve slabiji i slabiji.”

Zatim je 2014. u Beogradu održan fajnal for Jadranske lige, kada je, na opće iznenađenje, pobijedila Cibona. Bilo je prisutno i rukovodstvo Evrolige, bili su to prijemi u gradu, u predsjedništvu gdje je izlobirano da Beograd bude organizator fajnal fora Evrolige i da Crvena zvezda dobije poseban status. Vučić je objasnio da je ona državni projekt i da neće imati ekonomskih problema. A kada se desila pobjeda Cibone nad Crvenom zvezdom u polufinalu, kada je Crvena zvezda eliminisana iz kvalifikacija za Evroligu, ušao je Nebojša Čović u svlačionicu i rekao igračima: “Ovo nije dobro, ali mi ćemo u svakom slučaju naredne sezone igrati Evroligu.”

To sam saznavao iz raznih strana i dovoljno sam pametan da vidim koja je informacija mogla da bude validna, prvo po karakteru ljudi koji su mi pričali, drugo po okolnostima i onome što se zaista prije i poslije toga dešavalo. U toj situaciji, kada je Partizan bio onemogućen da se ravnopravno takmiči, kao predsjednik Društva – a i u fudbalu su se dešavali neki ofsajdi, namještena prvenstva, golovi iz kornera – nisam mogao da ćutim i počeo sam da javno iznosim probleme i dokaze. Pošto sam uvidio, u okviru svoje discipline, u dosta situacija kako ljudi iz državnog vrha govore neistine, pretpostavio sam da je tako u svim drugim sferama, ne samo u sportu, počeo sam da posmatram stvari širom otvorenih očiju i da dobijam za to potvrde. I tako je to krenulo.

Ljudi su slabi. Lično je tada premijer Aleksandar Vučić rekao da Partizan više neće dobiti nikakva sponzorstva dok sam ja trener, a to je na Skupštini KK Partizan preneo tadašnji predsednik Danilović. Ja sam i bez toga znao da je takav stav. Moja pretenzija nije bila da sto godina budem trener Partizana, pogotovo ako nema rezultata, ali pošto sam imao izvanredne rezultate pod tim okolnostima, i što se tiče proizvodnje igrača i igre, osvajanja titula, sigurno da nisam bio za smenu. Vučić je direktno radio preko ljudi u Partizanu, oni su bili njegovi izvršitelji.

Za neke od njih sam bio siguran da će u prvoj kriznoj situaciji da promene stranu. Za neke nisam. Shvatam ih ali ih ne razumem. I neću da ih razumem.

Moj odlazak iz Partizana je urađen u slavu nečijeg trijumfa, ali će se sve to završiti sa propašću tih koji su slavili, jer oni i mogu samo da proizvedu propast.

Kumulativno takvo i slično ponašanje dovelo je do toga da je 2012. godine, kada je ova vlast došla, Partizan bio prvak države u svim sportovima, a da je prošle godine bio prvak samo u kuglanju i to sasvim slučajno.

U KK Partizan sada ima novca, ali mislim da se opet radi o nekoj manipulaciji sa navijačima vezanoj za trenutne potrebe i interese vlasti. KK Partizan u predizbornoj godini ima funkciju “oglednog dobra za organsku hranu” koji navijačima treba da skrene pažnju sa katastrofalne situacije u ostalim klubovima Jugoslovenskog sportskog društva Partizan.

Vaterpolo klub Partizan, recimo, koji je imao najveće rezultate u međunarodnim okvirima i treba im najmanje sredstava, danas propada.

O Kosovu

Spoljni faktori su, prije svega, koncentrisani da se riješi situacija s Kosovom, svjesni da bi formalno priznanje dovelo do teške situacije onoga koji bi to uradio, ali se ide ka tome da Kosovo bude praktično priznato. Dok to ne bude urađeno, strani interesi su jasni u svom usmjerenju, a imaju razumijevanja da vlast to ovdje mora da učini na sofisticirani način i da narodu, preko medija, prikaže da to nije priznanje, već maksimum onoga što je moglo da se izvuče iz grešaka koje su učinile prethodne vlasti i uz stravične lične žrtve Aleksandra Vučića i ostalih. Ustvari se radi o tome da je sadašnji režim, prije dolaska na vlast, preuzeo obavezu da to izvrši i na taj način je obezbijedio podršku stranih sila i na izborima i do dana današnjeg.

Moje viđenje toga je da se po međunarodnom pravu čini teška nepravda, da su svim onim konvencijama zabranjene promjene unutrašnjih granica i da svijet, koji postavlja ta pravila i koji neće, recimo, da Katalonija izađe iz Španije, insistira da se prekrši pravilo koje važi za sve druge. A priznanje kosovske nezavisnosti koje bi načinila Srbija očigledno ni velikim silama nije nebitno, jer da jeste, ne bi se na njemu toliko insistiralo.

Vlast je očigledno dala obećanje da će to uraditi i spoljni faktor ima strpljenja i shvata njenu “delikatnu poziciju”. Ona ima veliku populističku podršku i to podršku patriota koji čak precenjuju značaj Kosova. Treba sve to upakovati, zahvaljujući medijima i talentu vlasti za laž i manipulacije, da te patriote ovu nezavisnost u oblandama prihvate kao veliki uspeh Aleksandra Vučića.