Nije bez razloga njihov pozdrav „sretno“. Tako jednostavan, s velikom i jasnom porukom uz jednu jedinu želju - da izrađeni šiht prođe sretno. Nema te mehanizacije, te savremene mašine koja može predvidjeti gorski udar, odron, a ni dovoljno dobre opreme da rudara može spasiti od povrede. Bitno je, kažu, samo da ga ne povrijedi mnogo. 

Najbolje šale

Ekipa „Dnevnog avaza“ provela je dan s komoratima u pogonu na Haljinićima, u Rudniku mrkog uglja Kakanj. Rudari su poznati kao ljudi koji od svoje muke zbijaju najbolje šale.

Dok smo zaduživali opremu - lampu, zaštitni šljem i „samospasioca“, grupica rudara kazala nam je kroz smijeh: “Dajte da se halalimo, ako se ne vratite!” I mi smo se osmjehivali, doduše, kiselo. Prije ulaska u jamu Edin Ćatić, glavni upravnik pogona Haljinići, kazao nam je da se na godišnjem nivou iz ove jame proizvede 400.000 tona uglja, što predstavlja okosnicu energetskog sektora Federacije BiH.

- U prosjeku, dnevno iskopamo 1.700 tona uglja. Ovaj pogon broji 680 ljudi, ali nama su konstantno potrebni novi ljudi. Jer svake godine pedesetak ljudi odlazi u penziju. Osim toga, istina je da mi kopamo ugalj, ali istovremeno „proizvodimo“ invalide. Jer ljudi se povrijede, ne možemo im dati otkaz, nego je neophodno čovjeka zbrinuti, zavisno od težine povrede, naći mu novo radno mjesto - pojašnjava Ćatić.

I dok smo s našim vodičem Mersadom Mašićem, diplomiranim inžinjerom rudarstva, koračali u utrobu jame, hodnicima dugim više od 1.000 metara, proganjala nas je misao da se možda ipak trebamo vratiti.

- Posao je težak i opasan. Ovi ljudi su heroji jer svakodnevno ulažu nadljudske napore da se održi kontinuitet proizvodnje. Ali jama u našem pogonu jedna je od najsigurnijih u državi. Ne brinite - ohrabrivao nas je Mašić.

Posljednja kolektivna rudarska nesreća u Rudniku mrkog uglja Kakanj dogodila se davne 1986. godine. Tek nakon 500 metara naišli smo na čovjeka zaduženog za kontrolu transporta.

- On prati položaj trake. Prije dvije godine ugradili smo senzore koji obustavljaju transport automatski ako nešto krene po zlu - pojašnjava Mašić.

Nastavili smo koračati blatnjavim hodnicima prema mjestu gdje se vrši sanacija hodnika. Na našu konstataciju da je veoma blatnjavo, neko iz mase rudara dobaci: „Pa nije ti ovo apoteka!“ U mrklom mraku u daljini bljeskaju lampe sa šljemova rudara. Dobro je, stigli smo. Lopate, poput onih Alije Sirotanovića, ovdje su najpouzdaniji alat. Jedan od udarnika je i Aldin Šahinović, najmlađi član grupe. Ima tek 23 godine. 

Bolji uvjeti

- Radim godinu i po. U rješenju mi piše da sam "napuštač gumene trake". Zadovoljan sam. U početku je bilo malo i straha, ali navikne se čovjek za 10 dana - kaže mladi Šahinović.

A njegov kolega Ezedin Đokić ima više godina radnog staža nego što Aldin ima godina života! Đokić je 30 godina komorat i, kako je kazao, svakog dana čeka da ga pošalju u penziju.

- Bilo je svega. Više od pola života sam proveo u rudniku. Što se tiče uvjeta rada, dobro je kada pogledamo ostale rudnike, ali uvijek može bolje - riječi su Đokića. 

Otvorena nova jama u Begićima

Nekoliko kilometara od pogona Haljinići otvorena je nova jama Begići. Naši domaćini su nam objasnili da je, nakon izvršenih istraživanja i procjena, donesena odluka da se otvori novi pogon za iskopavanje uglja. Osim toga, u novoj jami postavljeni su najsavremeniji ventilatori po uzoru na rudnike u Evropi i svijetu. 

Vazda radimo u mraku!

Komorati koji su ipak potplaćeni smatraju da njihov posao nije adekvatno vrednovan.

- Nama se uvijek treba računati noćni rad. Niti znamo kad je noć ni kad je dan. Nama je uvijek noć. Stalno radimo u mraku, tako da bi nam to trebali posebno vrednovati. Ali bit će bolje - složni su kopači prve grupe.