Čedomir Petrović, srbijanski glumac, reditelj, pisac i kolumnista - nema zadrške, dileme ni problem da kritičku misao pretoči u britku riječ.
Sin legendarnog glumca Miodraga Petrovića Čkalje kazao je u intervjuu za Al Jazeeru da Srbija mora priznati da je u Srebrenici počinjen genocid.
Čuvajući kritičku dosljednost, Čedomir Petrović govori o ratnim, poratnim kao i aktuelnim političkihm dešavanjima na ovim prostorima, prije svega polazeći “od svog praga” - Srbije.
Za razliku od mnogih ljudi iz njegove branše, Petrović je uvijek govorio o nepravdi i nikad nije šutio.
- Lako je kritikovati tuđe. Možeš pisati i govoriti sve najgore o drugima. Još ćeš naići na sjajan prijem kod većine Srba, bićeš pravi junak - Srbenda. Al’, ne diraj u naše, sveto, najsvetije. Nismo mi zločinci. Ne bi mi ni mrava zgazili. Kakvo bombardovanje i ubijanje Sarajeva i ljudi? Kakva Srebrenica i genocid? Kakav Račak? Sve je to nama, mučenicima, namješteno.
Takvih koji tako misle i zbore sve je manje u Srbiji, ali je najveća šteta što tako govore i Vučić i Dodik. Kad oni budu “pritjerani uz duvar”, sve će se promijeniti, ali svi zločinci moraju biti kažnjeni i sve se mora pamtiti, da se nikad ne ponovi - kaže Petrović.
Kada je na jednoj TV prije nekoliko godina rekao da su Srbi u Srebrenici počinili genocid i izjavio saušešće zbog rušenja Vukovara, uz opasku da ne pripada takvom narodu, na njega su se doslovce obrušili srpski mediji. Na pitanje zašto je za njega takva distanca važna, i kakvu poruku šalje, Petrović odgovara;
- Na ovo pitanje, odgovorio bih rečenicama koje sam napisao prije godinu dana… Osjećam tugu, sramotu, poniženost, bijes, očajanje, nemoć, zbog onoga što se dogodilo tih nekoliko dana i noći u Srebrenici. Osuđujem i odričem se onih koji su učinili genocid nad nedužnim muslimanskim narodom. Onih koji su otvorili bezgraničnu ranu i probudili ili rodili mržnju prema srpskom narodu. Onih koji bi i danas da žive od ratova, pljačke, mržnje i krvi. Koliko će - i da li će ikada - sve ove strahote proći i da li će oni Srbi koji nisu krivi, moći jednog dana da pruže ruku i da im ruka bude prihvaćena od muslimanskog naroda?
Vjerujem da će doći to vrijeme. Ali, prije svega, moramo iskreno, jasno i glasno, da nas cio svijet čuje, priznati sve zločine pojedinih pripadnika srpskog naroda, nad onima s kojima smo nekada živjeli zajedno u jednoj zemlji. Moramo priznati da je počinjen genocid u Srebrenici. To prvo mora da učini vlast Srbije - kaže on.
Petrović je ljubav prema BiH izrazio u više navrata i rekao da je za njega BiH posebna.
- Kao dječak, mislio sam da je Bosanac neko iz Bosne. Kasnije sam saznao da je Bosanac - Hrvat, Bošnjak i Srbin. Kad je došlo do strašnog zla, bilo mi je mnogo teško. Znam da će Bosna opet biti mirna, kada sva trojica postanu ponovo Bosanci. Pamtim ljude, dobre ljude, kada sam kao dijete išao na putovanja sa ocem i majkom. Bile su to turneje, na kojima je otac sa kolegama nastupao širom Bosne. Uvijek nas je dočekivao jedan čovjek, koji je sa toliko ljubavi prilazio svakom od nas. Bio je glavni organizator, domaćin i prijatelj u svim mjestima Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gdje su održavane priredbe. Nikada neću zaboraviti velikog druga mog oca, gospodina Kemu Šećerkadića. Mnogo kasnije, direktor Doma kulture u Bosanskom Šamcu, Hilmija Tabaković, bio je u svemu nasljednik Kemala Šećerkadića. Po dobroti i plemenitosti.
Jedne godine, za rođendan, dobio je otac u paketu, jastuk sa izvezenim njegovim likom. Slale su mu dvije sestre iz jednog malog mjesta nedaleko od Bosanskog Šamca. Imena se ne sjećam. Kada je počelo vrijeme bezumlja, otac je u jednom od posljednjih telefonskih razgovora, zamolio Hilmiju da se raspita kako su sestre. Već sutradan se javio. Bio je u selu. Sravnjeno je sa zemljom, a obje sestre ubijene. Bile su muslimanke. I sada, taj jastučić sa očevim likom ima posebno mjesto na trosjedu naše dnevne sobe.
