Profesor Amir Kliko, vršilac dužnosti direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, objavio je nedavno knjigu o ratnim dešavanjima u srednjoj Bosni za vrijeme agresije na Republiku BiH. U intervjuu za “Dnevni avaz” kazao je da je osnovna tematika knjige odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i oružani sukobi Hrvatskog vijeća obrane s Armijom Republike BiH. Knjiga se bavi i drugim posljedicama rata, kao što su, naprimjer, humanitarni problemi, glad, izbjeglice, kriminal, pravosuđe, propaganda, ratni zločini i međunarodni mirovni planovi. Prema riječima autora, značaj knjige je višestruk, jer su otvorena mnoga važna pitanja i ponuđeni jasni odgovori na pouzdanoj arhivskoj građi.
U knjizi pišete i o odnosu tadašnje hrvatske politike prema sukobu HVO-a s ARBiH. Može li se govoriti o agresiji Hrvatske na BiH tokom rata u srednjoj Bosni?
- Državno rukovodstvo Hrvatske je započelo taj sukob. On je vođen za strateške interese Hrvatske, koje je to rukovodstvo osmislilo. To se ne mora posebno elaborirati. Sve je dovoljno dokazano kako medijski i naučno, tako i sudski. U Hrvatskoj je većini to odavno jasno. Nije, međutim, sva Hrvatska prihvatala politiku Franje Tuđmana prema BiH i Bošnjacima. Prvenstveno mislim na političare i crkvene uglednike. Veoma značajni ljudi u Hrvatskoj su mu se suprotstavili, i to ne samo iz opozicionih stranaka nego čak i iz vrha HDZ-a. Ljudi su napuštali visoke pozicije zbog tog protivljenja.
Katolička crkva u Hrvatskoj, na čelu s kardinalom Kuharićem, bila je oštar protivnik Tuđmanove agresivne politike prema BiH. Neke visoke starješine HV-a nisu se slagale s Tuđmanom što se tiče borbenog angažmana HV-a u Bosni i Hercegovini. Ne smijemo nikada zaboraviti da je i među bosanskohercegovačkim Hrvatima bilo jakog suprotstavljanja Tuđmanovoj politici. Veoma je važna činjenica da su prva tri predsjednika HDZ-a BiH Perinović, Kljuić i Brkić smijenjeni, jer su odbili provoditi Tuđmanovu politiku podjele BiH. Ivan Markešić zaslužio je spomen zbog svoje hrabrosti da mu se suprotstavi. Damjan Vlašić također. I mnogi drugi.
Bosna i Hercegovina i Bošnjaci imaju mnogo prijatelja u Hrvatskoj i Hrvatima da bi tu zemlju gledali samo kroz iskustvo s Franjom Tuđmanom i agresivnom politikom koju je provodio u našoj zemlji. Da li se može govoriti o agresiji Republike Hrvatske u srednjoj Bosni? Apsolutno da, i to ne samo u srednjoj Bosni nego od Žepča do Stoca. Kako rekoh, to je dokazana činjenica i pred Međunarodnim sudom u Hagu. U svojoj knjizi iznio sam nove dokumente, hrvatske, koji to potvrđuju, a koji do sada nisu bili iskorišteni u literaturi.
Koliko su ratni sukobi o kojima pišete u svom djelu, utjecali na odnose Hrvata i Bošnjaka u historijskom kontekstu, šta se može očekivati u budućnosti?
- Utjecali su mnogo. Naročito na onim prostorima gdje su njihove posljedice bile teže. Naprimjer, u Mostaru, Stocu, Čapljini, Gornjem Vakufu, Novom Travniku, Vitezu, Busovači, Kiseljaku, Žepču... Svjedoci smo, međutim, da je u godinama nakon rata prirodno došlo do nekog zavidnog nivoa pomirenja i suživota. Ali, to je veoma labilno i dovoljna je neka politička avantura iz Hrvatske da uruši sve ono što su ljudi sami između sebe stvarali. Pogledajte šta u BiH obilazi hrvatska predsjednica. Samo mjesta gdje su ratne rane još otvorene.
Ne obilazi bihaćke, jajačke, zeničke, sarajevske, tuzlanske Hrvate, kao da oni nemaju problema koje bi im mogla pomoći riješiti. Mislim da bi bilo važnije podsticati te Hrvate da ostanu u svojim zavičajima i da se vrate oni koji su ih napustili, da im se u tome pomogne, nego uznemiravati i radikalizirati vitežanske i hercegovačke da su ugroženi od Bošnjaka. Kako može biti ugroženiji Hrvat u Hercegovini i Vitezu od Hrvata u Zenici?
Kakvim danas smatrate odnose Bošnjaka i Hrvata u tom dijelu BiH i, generalno, odnose ta dva naroda u državi?
- Odnosi Bošnjaka i Hrvata u njihovoj prošlosti uvijek su bili dobri. Naravno, može se naći primjera u nekom vremenu koji nikome ne bi mogli poslužiti na čast, ali oni su na nivou incidenata i rijetki. Ratna dešavanja 1992. - 1995. godine uveliko su ih narušila, ali nisu nepopravljivo. Kada bi politika s obje strane pustila da se ti odnosi sami od sebe uređuju, da ih ljudi međusobno uspostavljaju, siguran sam da bi bili dobri. Mnogo puta sam se u to lično uvjerio u posljednjih četvrt stoljeća. Sigurno je da sada nisu onakvi kakvi bi morali biti. Krivca za to ne treba posebno tražiti. Ponašanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prema Bošnjacima i BiH posljednjih godina nesumnjivo je nanijelo veliku štetu odnosima dva naroda. Ne treba zaboraviti ni Andreja Plenkovića, koji se prije nje počeo poigravati s hrvatsko-bošnjačkim odnosima.
Gdje vidite rješenje za istinski iskren i komšijski odnos Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini, odnos koji bi svima donio bolju budućnost?
- Vidim ga samo u Zagrebu. Bosanskohercegovački Hrvati nemaju jaku samostalnu politiku u Bosni i Hercegovini i vjerovatno je nikad neće ni imati. Čitavo 20. stoljeće slijedili su politiku koja im se nametala iz Zagreba. Kakva bude vlast u Zagrebu, takvi će biti odnosi Hrvata prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Tako je bilo u prošlosti, tako je i sada. Da ne navodimo primjere. Svi ih znamo. Nekih se sjećamo, kao ja u svojoj knjizi, a jedan živimo upravo sada. Ja sam optimista glede dobrih odnosa Hrvata i Bošnjaka u budućnosti. Hrvatska je napredna i demokratska zemlja, a Hrvati civiliziran narod, baš kao i Bošnjaci. Dva civilizirana naroda s dugom tradicijom međusobnog suživota ne mogu biti dugo u lošim odnosima. Kolindino političko ponašanje je samo jedna epizoda u Tuđmanovoj seriji pogoršavanja hrvatsko-bošnjačkih odnosa radi realizacije političkih ciljeva.
Zašto je neki autor tek danas, toliko godina poslije rata, odlučio pisati o sukobu Hrvata i Bošnjaka u srednoj Bosni?
- Prije nego što odgovorim, moram reagirati na vašu formulaciju oružanog sukoba u srednjoj Bosni, koja navodi na njegov pogrešan karakter. Ne radi se ni o kakvom sukobu Hrvata i Bošnjaka. Takva formulacija, naoko bezazlena, podvala je hrvatske propagande kako bi oružani sukob HVO-a s ARBiH vještački dobio fizionomiju sukoba dva naroda, što je ništa drugo do građanski rat. Svrha toga jeste da se s Hrvatske skine odgovornost za izvršenu agresiju na dijelove Republike BiH u periodu od jeseni 1992. do proljeća 1994. godine. Ta formulacija se uvukla u bh. medije, ali i u naučni i javni diskurs.
Zašto sam se odlučio pisati o sukobu HVO-a s ARBiH četvrt stoljeća nakon rata? Iz više razloga. Jedan od njih je da, prema nekim mišljenjima, treba postojati historijska distanca od događaja do vremena njihovog historiografskog istraživanja. Neki smatraju da je to tridesetak godina.
