Najpoznatiji prijedorski obućar Samir Alihodžić kaže da bi, kad bi se ponovo rodio, opet izabrao isto zanimanje u kojem je punih 30 godina. Ovaj inžinjer za industrijsku proizvodnju obuće kaže za „Avaz“ da uživa u svom poslu, a cijene ga i mušterije.

Vješte ruke

U tri decenije rada, kroz njegove ruke prošlo je više od 300.000 pari obuće, a često starim cipelama svojim vještim rukama da potpuno novi sjaj.

Višu školu završio je u Beogradu, a potom je radio u Kozarcu u pogonu obuće „Bosna-Banjaluka“, čiji je bio stipendista. Paralelno je radio i u jednoj manjoj radnji koju je otvorio u Kozarcu, dok nije došao rat. Otišao je u Njemačku i u Minhenu odmah dobio posao.

- Mnogo sam tu naučio, saznao za nove materijale, neke nove tehnologije. I supruga, koja zna dosta o tom poslu, radila je sa mnom i tamo. Bilo je dobro, ali me srce vuklo kući. Vratio sam se i otvorio jednu radnju, a potom i drugu, u centru grada. Dobro je – kaže Alihodžić.

U poslu mu pomaže supruga Melka. Imaju dva sina, ali nijedan, kaže, nije pretjerano zainteresiran da naslijedi ovaj posao.

- Ipak sam mlađeg dosta toga naučio, zlu ne trebalo, nikad se ne zna kad može zatrebati – dodaje Alihodžić.

Malo je majstora

Svjestan je da je obućara sve manje, a pogotovo dobrih majstora. Zadovoljan je da ima mnogo posla i da se od ovog posla može solidno i živjeti.

- Ako nekad nešto pogrešno uradite, izgubit ćete mušteriju. Zato se mora biti predan poslu i nastojati ga uraditi što bolje i kvalitetnije – kaže Samir.

Često krpi i novu obuću

Alihodžić je nekad sam izrađivao cipele, ali je prestao nakon pojave italijanske obuće na našim prostorima.

Ističe da su današnji materijali od kojih se proizvodi obuća, uglavnom lošeg kvaliteta, a cijena im je veoma visoka. Zbog toga, kako kaže, često krpi novu obuću. Ima slučajeva gdje i starim cipelama od kvalitetnog materijala vraća stari sjaj pa mušterije često ostanu u nevjerici.