Albert Fazlijaj iz Bihaća bio je na dijalizi 17 godina. Prošao je, kaže, sito i rešeto, bio na rubu smrti nekoliko puta. Prije dvije godine je dobio novi bubreg, potpuno novi život. Shvatio je, dodaje, bit života, vrijednost zdravlja, sretniji je.

S druge strane, Elvir Čuzović iz Sarajeva na dijalizi je 19 godina svaki drugi dan. Život mu se sveo na odlaske u dijalizni centar i poslije toga mučnine. Kad nije na dijalizi, onda stalno misli o njoj i psihički se za nju priprema. Kakav je to život?

Pacijenata kao što je Čuzović u Federaciji BiH ima 2.000. Njih tek 700 ima nadu da će dobiti novi bubreg. Ostalima je za to kasno.

Usko grlo na klinikama

Sa 28 transplantacija u 2015. godini došli smo na sedam i sve su rađene u Tuzli. U Hrvatskoj, koja ima približan broj stanovnika kao BiH, rade i 350 godišnje. A zašto?

- Politika je glavi krivac što nema transplantacija. Svi znamo kako se formira vlast, dijele pozicije, ko imenuje menadžere kliničkih centara. Ako menadžer ne radi svoj posao, njegova politika treba da odreagira i eventualno ga smijeni. Ti menadžeri trebaju smijeniti transplantacijske koordinatore u bolnicama ako ne radi dobro. Ali to se ne dešava – ističe Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH.

Iz Donorske mreže BiH kažu da imamo stručnjake. Ima i novca jer je od 2,5 miliona KM za transplantacije godišnje potrošeno tek 200.000 maraka. Sudeći prema anketama građana i 60.000 potpisanih donorskih kartica, ne manjka ni svijesti ni volje ljudi.

Ima, nažalost, i dosta pacijenata kojima se ustanovi moždana smrt, a to su potencijalni donori. Dakle, usko grlo su klinike, odnosno koordinatori koji trebaju sada razgovarati s porodicama umrle osobe i tražiti pristanak za transplantaciju organa. Jer da traže, bilo bi i transplantacija. Dokaz je zenička bolnica, koja je od deset razgovora s porodicama imala pet pristanaka.

- Pokušava se loptica prebaciti na Donorsku mrežu. Ali nismo mi ti koji ulazimo u sale. Potencijalni donori leže u bolnicama – ističe Žuljević, inače i član Upravnog odbora Donorske mreže, čovjek koji je i sam bio na dijalizi, ali je uspio dobiti novi bubreg.

Tužno, ali istinito je da smo se doveli u situaciju da se okrećemo porodicama umrlog, da one budu te koje će vući ljekara za rukav i u svoj svojoj tuzi insistirati na doniranju organa. Baš kao što je 2006. godine uradila jedna porodica u Banjoj Luci.

U čijem je interesu ovakvo stanje

- Ne bi trebalo da bude tako, ali u situaciji u kojoj smo sada jedino ako porodica kaže ja želim da se organi doniraju, može biti više transplantacija. Da se pitamo mi, nefrolozi, bila bi bar jedna transplantacija sedmično – ističe Halima Resić, predsjednica Donorske mreže BiH i predsjednica Udruženja ljekara za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega u BiH.

Naglasila je da se hitno nešto treba promijeniti jer je porast bubrežnih bolesnika zabrinjavajući. Ono što nedostaje je i prevencija.

- Hronična bubrežna bolest ide sa starijom životnom dobi. Procjena je da će do 2030. godine 50 posto stanovništva imati iznad 65 godina. To će biti pandemija nezaraznih bubrežnih bolesti, koje su već sada jedan od glavnih uzroka smrti – upozorila je doktorica Resić.

A u čijem je interesu ovakvo stanje?

- I mi se pitamo kakvi su to interesi. Ali svi moraju znati da na taj način uništavamo transplantaciju u BiH, a ona kao grana medicine razvija ostale grane – kazao je Žuljević.

Procedure transplantacije

Koma i moždana smrt nisu jedno te isto jer je moždana smrt smrt čovjeka i tu nema povratka, pojašnjava Žuljević.

Dodaje da, kada porodica pristane donirati organe umrle osobe, slijede procedure, koje uključuju i obavještavanje policije.

Mnogi se pitaju kome idu organi te Žuljević ističe da postoje liste čekanja, da se ljudi tu vode po šiframa, a ne imenima, i da se gleda samo kome je određeni organ najpodudarnji. Dokumentacija se čuva 30 godina.

Ići i do Strazbura

Vlada FBiH je nedavno, nakon protesta pacijenata na dijalizi, usvojila zaključke kojim obavezuje klinike da im prioritet bude transplantacija, a osnivače da planiraju novac za kupovinu novih dijaliznih aparata. Bolnice su zadužene da svaka dva mjeseca šalju izvještaje.

- Ako se nešto i ne promijeni, znamo sada gdje je adresa za nove proteste. Mi ćemo Vladi „iskopati oči“ ako treba dok se to ne riješi – dodao je Žuljević.

Ne isključuje ni obraćanje Sudu u Strazburu jer manjak transplantacija ugrožava pravo na život dostojan čovjeka.