Mirsad Zulić (66), rodom iz Brđana kod Kozarca, punih šest decenija druguje sa sazom. Saz je s njim i u Americi, u Čikagu, gdje s porodicom živi od 1994. godine, ali i tokom posjeta rodnom Kozarcu kod Prijedora, gdje smo i razgovarali s njim prije nekoliko mjeseci.
U Čikagu ima suprugu, dvoje djece s porodicama i petero unučadi. I u Čikagu i u Kozarcu ima po jedan saz, jer bez tog instrumenta, jednostavno, ne može.
Slobodno vrijeme
- Jedini sam sazlija u svojoj porodici i jedini na potezu od Bihaća do Banje Luke. I jedini sazlija u Čikagu i Sjevernoj Americi – govorio je Mirsad, koji saz jedino nije svirao u kabini kamiona u kojem je kao vozač zaradio zasluženu penziju.
Objašnjava da nije imao vremena. Ali, zato svaki slobodni trenutak koristi za druženje sa sazom. Pa je tako, kad je stigao na odmor u Kozarac, sebi kupio ovaj instrument.
Dobra muzika
- Moj je otac pravio saz i svirao na njemu. Bio je učitelj pjevanja, sviranja i usmjeravanja na interpretiranje sevdaha. Kako onda, tako i sad, a u međuvremenu sam u Čikagu snimio svojih šest albuma sevdaha - kaže Mirsad i dodaje da je saz instrument namijenjen onima koji imaju osjećaj za dobru muziku i sevdah prije svega.
Nerijetko je svirao na humanitarnim koncertima. I to u Americi. Nažalost, Mirsad trenutno nema nasljednika u sviranju saza, mada bi, kako kaže, volio nekoga naučiti tom umijeću.
- Izgleda da ću ostati jedini sazlija - zaključio je s osmijehom Mirsad.
Ovdje mi je srce puno
Prije pet mjeseci Mirsad je otišao u penziju. Naredne godine vrijem namjerava poloviti na ono koje će provesti u Kozarcu i ono u Čikagu. - Supruzi treba do penzije četiri do pet godina. Tada ćemo dolaziti na duži period, jer ove ljepote kakva je u mojim Brđanima i Kozarcu nema nigdje... Probudim se i bacim pogled na Kozaru i Kozarački kamen, o kojima sam napisao i pjesme... i srce mi puno - kaže Mirsad.
