Marko Atila Hoare (Attila) jedan je od najpoznatijih historičara današnjice. Sin je britanskog prevodioca Kvintina Hoarea (Quintin) i hrvatske historičarke Branke Magaš. Upravo je od majke povukao gen za historiju, pa je na najuglednijim svjetskim univerzitetima, Cambridgeu i Yaleu, studirao povijest, a specijaliziran je za područje bivše Jugoslavije.
Sretan i počašćen
Hoare je posebnu pažnju privukao svojom posljednjom knjigom „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“.
- Nadao sam se određenoj pažnji, ali nisam očekivao da će to biti ovako. Zbog toga sam sretan i počašćen sam – kaže na početku razgovora za „Dnevni avaz“.
Odakle Vama interes da istražujete bosanske muslimane u Drugom svjetskom ratu?
- Bio sam zainteresiran za historiju BiH otkako sam bio svjedok rata koji se dešavao devedesetih godina, kada sam bio student. Od tada sam želio razumjeti njegovu pozadinu. Budući da je rat devedesetih godina podrazumijevao genocidno razaranje bosanske države, htio sam shvatiti kako i zašto je moderna bosanska država osnovana. A to je značilo proučavanje partizanskog pokreta Drugog svjetskog rata i proučavanje načina na koji su komunisti uspjeli izgraditi Narodnooslobodilački pokret (NOP), koji je ujedinio Srbe, Hrvate, Muslimane i druge za cilj uspostavljanja slobodne BiH.
Uloga muslimana u Drugom svjetskom ratu godinama se negira ili zanemaruje. Zašto?
- Titoistička historiografija priznala je multinacionalni karakter NOP-a, ali ga je nastojala tretirati kao svejugoslavensku cjelinu. Titoisti općenito nisu htjeli gledati na složenost, kontradikcije NOP-a, jer su bili zadovoljni mitom. Zatim, srpski nacionalistički revizionisti pokušali su partizanski pokret prikloniti isključivo Srbiji. Također, neki muslimanski ili bošnjački historičari od 1990. godine su muslimansko iskustvo tog rata više gledali u smislu žrtve nego oslobodilaca.
Osim kao žrtve, muslimani se više spominju kroz kontekst Handžar-divizije. Međutim, kroz Vašu knjigu vidi se da uloga muslimana nije zanemariva u kontekstu oslobođenja od fašističkih snaga...
Pijun u igri
- Apsolutno. Moja je teza da partizani nisu mogli lako pobijediti u Bosni bez značajne muslimanske podrške. I nisu mogli pobijediti u Jugoslaviji, a da prvo ne pobijede u Bosni. Muslimani su bili neznatna većina u gradovima i selima u BiH 1941. godine. A zemlju ne možete osvojiti bez osvajanje gradova i sela. Pogledajte kako je bilo teško za velikosrpske i velikohrvatske snage u devedesetim godinama da osvoje gradove poput Vukovara, Sarajeva i Mostara. Partizani su mogli osvojiti BiH, i to da je ne unište, jer su imali podršku svih naroda.
Ključne bitke Drugog svjetskog rata vezane uz Jugoslaviju i ovaj region vodile su se u BiH. Je li Bosna i danas ključno borilište na ovom području?
- Da. Bosna i danas ostaje ključno borilište u Evropi. Režim Vladimira Putina tretira Milorada Dodika kao cijenjenog saveznika i pijuna u igri narušavanja stabilnosti Evrope. Prije ili kasnije, Dodikov režim napravit će potez ka otcjepljenju. Ako se to dogodi, bit će to ključni test za opstanak evropskog poretka kakvog sada znamo.
Razmjena teritorija opasan je presedan
Kako gledate na problem Kosova? Je li razmjena teritorija rješenje? Mnogi se, s pravom, plaše tog scenarija...
- Vjerujem da bi razmjena teritorija postavila opasan presedan za buduće zahtjeve na Balkanu i šire, što bi moglo dovesti do više sukoba i nereda. Međutim, s obzirom na to da je Zapad već prisilio BiH da prihvati podjelu na dva entiteta i prisilio Makedoniju da promijeni ime, već je stvorio presedan da se legitimitet i načelo treba žrtvovati agresiji u ime svrsishodnosti. Zapad će biti kriv ako Kosovo i Srbija slijede presedan i naprave teritorijalnu razmjenu koja bi mogla izazvati sukob.
