Ramazan je došao. U Umoljanima, bjelašničkom selu, nekada je vrvilo od domaćina. Pravili se zajednički iftari. Pa bi hodža večeras kod jednog, sutra kod drugog domaćina na iftar, i tako cijeli ramazan. Čast je bila da hodža uđe u kuću.
Bilo je tako do posljednjeg, prokletog rata. U godinama poslije, sve je manje mještana Umoljana bilo. Umirali i sahranjivali se na lokalnom mezarju. Ostali su sinovi i kćerke. Ali otišli trbuhom za kruhom.
Večeras je ekipa portala Avaz.ba posjetila Umoljane. Bilo je tužno. Veoma tužno. Gledati kuće u kojima je nekada vrvilo od dječije graje, bilo stoke, bilo domaćina... Večeras niti u jednoj kući nema svjetla. Prazne.
Dođu vlasnici vikendom ili kada imaju slobodnog vremena.
A džamija na početku sela, sa specifičnom munarom prilagođenom vremenskim prilikama na ovom području, prazna. Vrata zaključana. Ne postoje pisani tragovi kada je džamija sagrađena, ali se vjeruje da je to bilo u 15. vijeku.
Na takvu pretpostavku upućuje podatak velikog broja muslimana u popisu stanovništva sela Umoljani 1488/89. godine, kao činjenica da su Umoljani uvijek bili vjersko sjedište područja oko gornjeg toga rijeke Rakitnice.
U jednom malom bosanskom selu, skrivenom u vrletima planinskih klanaca, gdje se život odvija u skladu sa prirodom, svakog proljeća tokom mnogih stoljeća odvija se ritual prizivanja Velikog zmaja, zaštitnika i ujedinitelja. Kako vrijeme odmiče, i vremena se neumitno mijenjaju, snaga rituala gubi moć. Selo više nije skriveno i zaštićeno. U njega stižu i prolaze novi utjecaji, nova vjerovanja i nova božanstva.
Piše to u sinopsisu filma Ivana Ramadana, koji je fantastično ekranizirao legendu o aždahi u Umoljanima u općini Trnovo. Danas u ovo selo dolaze turisti iz cijelog svijeta i od domaćina, turističkih vodiča, slušaju o aždahi koja je, bježeći iz kanjona Rakitnice, za sobom ostavila tragove pa danas tuda protiče Studeni potok.
Šta kaže legenda
Legenda kaže da su mještani, preci današnjih stanovnika Umoljana, pobjegli na obližnje brdo, odakle su zamolili Boga da ih spasi od nemani. Njihove molbe su uslišene, a aždaha je ostala skamenjena na brdu iznad doline.
- Ne otkamenila se, dabogda, nikad – imaju običaj reći danas.
