Niko u ovom trenutku nema precizne podatke o tome koliko u Bosni i Hercegovini živi stanovnika i koliko ih se posljednih godina trajno iselilo.
Prema popisu iz 2013. godine, bilo nas je 3.531.159. Procjenjuje se, međutim, da je broj znatno manji. Smatra to i Amer Osmić, profesor na Odsjeku sociologije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, koji kaže da u BiH trenutno, prema njegovim procjenama, živi 3,1 milion stanovnika.
Osmić ističe da su podaci o odlascima ljudi alarmantni, a da je naročito zabrinjavajuće to što odlaze uglavnom mladi.
Stalni rast
- Niko u državi ne prati te pokazatelje, iako su alarmantni. Ne znamo kad je ko izašao iz države, taj podatak saznamo tek kad ga objave države koje su primile naše građane. Ali, mi imamo podatak da je 2013. godine, prema popisu, bilo 773.000 mladih u BiH. Moja lična procjena je da je za tri godine taj broj opao ispod 650.000. Ova zemlja ne postaje zemlja staraca, ona to već jeste - kaže Osmić. Ističe da je naša zemlja od 1991. godine, kad je BiH imala skoro 4,1 milion stanovnika, do danas ostala bez milion građana. U taj broj ulaze i oni koji su ubijeni tokom agresije na BiH ili su zbog rata napustili BiH. No, zabrinjavajuće je, kaže Osmić, to što je od 2012. trend iseljavanja iz BiH intenziviran i od tada je u stalnom porastu.
Gubimo porodice
- Mi smo u posljednje dvije-tri godine zasigurno ostali bez 200.000 stanovnika, jer su procjene da se godišnje iseli skoro 60.000 ljudi. Ostali smo bez radno sposobnih i ljudi u fertilnom periodu života. To znači da, ako smo izgubili jednu mladu osobu, možemo odmah računati da smo izgubili jednu četveročlanu porodicu, ako računamo da je prosjek u BiH dvoje djece - naglašava on.
Profesor Osmić ističe i da država dugoročnim strategijama treba zadržati ljude u BiH. Prije svega, generacijama koje trenutno pohađaju osnovnu i srednju školu, kaže on, treba stvoriti ambijent da imaju percepciju da su bitni, što oni uistinu i jesu, ali sada nemaju takav osjećaj.
Mladi moraju osjetiti da se brine o njima
- Mladi moraju biti u fokusu, da nisu marginalizirani. Moraju se smanjiti troškovi školovanja, pomoći mladima kod pokretanja privatnog biznisa, da se za mlade u prvih pet do deset godina rada uvede manja stopa oporezivanja u odnosu na one koji duže rade i da oni od svog rada mogu živjeti. Također, da se olakša njihovo stambeno zbrinjavanje. To su neki mehanizmi koji se mogu vrlo brzo implementirati i da mlad čovjek to osjeti – poručuje Osmić.
