Ambasador BiH pri Ujedinjenim narodima Ivica Dronjić danas se vraća iz Njujorka u Sarajevo, nakon što su ga članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Milorad Dodik smjenili s te pozicije, a Šefik Džaferović aminovao njihovu odluku.

Nikad gora pozicija

U intervjuu za „Avaz“ Dronjić potcrtava da je ogorčen nepoštivanjem procedura u Sarajevu, te tvrdi da se nije vodilo računa o ugledu zemlje, jer “nije isto smijeniti ambasadora u Njujorku i ambasadora u Podgorici”. Podsjeća da se iz Njujorka ambasador povlači prije isteka mandata samo u dva slučaja, državnog udara ili neke teške bolesti. Tvrdi da će smjena 27 ambasadora o kojoj su odlučili Komšić i Dodik „skupo koštati BiH“.

- Mislim da je posrijedi nepromišljenost gospodina Komšića koja će tek imati nesagledive posljedice po vanjskopolitički ugled BiH u svijetu. Smjena ambasadora je prva odluka o kojoj je Predsjedništvo BiH uspjelo postići konsenzus. Dvojica su se složila, a treći je samo klimnuo glavom, iako im je teško da se dogovore oko bilo čega. Sjetite se blamaže s telegramom saučešća povodom smrti bivšeg generalnog sekretara UN-a Kofi Annana iz prošlog saziva, a ovaj saziv nastavlja u istom stilu.

Očita je namjera da se nanese udarac političkom protivniku, u ovom slučaju HDZ-u, koji baš i nije uspio, a ceh će po običaju platiti država. O samoj smjeni sve je rekao moj i Komšićev profesor Zoran Pajić u tekstu pod naslovom “Zavjera Predsjedništva protiv diplomatije”, u kojem kaže da “neznanje i arogancija kolektivnog šefa države nemaju granica.” Da sad ja ne dosoljavam. To se ne radi tako, na stranu što nije ni praktično.

Evo, recimo, kad je riječ o ekonomskoj cijeni, u diplomatiji su selidbe najskuplje, pa će zbog toga biti plaćen visoki ceh za smjenu svih ovih 27 ambasadora i šefova misijia.

Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) BiH, ni krivo ni dužno zbog ove će odluke

Predsjedništva potrošiti ogromne novce. Ministar (Igor Crnadak) je to procjenio na nekih 300.000 KM, ali moja je procjena da će to koštati BiH više od million američkih dolara. U to ulaze i troškovi dolaska novih ambasadora, smještaj u hotelu, izgubljeni depoziti za rezidencije, penali, agentske provizije, sve do transportnih troškova. To su novci poreskih obveznika, za čije rasipanje nitko neće snositi odgovornost.

Još veća je politička šteta?

- Nemjerljiva! Jer, nikada nismo bili u goroj poziciji. Valja podsjetiti da niti u jednoj susjednoj zemlji BiH trenutno nemamo ambasadora. Već dugo ga nemamo ni u Vašingtonu i ne znamo kad ćemo ga imati. Spustili smo razinu predstavljanja na

najvažnijim diplomatskim destinacijama poput ove u UN-u u Njujorku, u Londonu, Tokiju, Vatikanu na ministra savjetnika, što loše govori o našoj zemlji.

Kome je upućeno Vaše pismo da odlazite s mjesta ambasadora u UN-u? Generalnom sekretaru Antoniju Guterešu (Antonio Guterres), kako su mediji objavili, ili nekom drugom?

- Pismo je kurtoazno, upućeno je mojim kolegama ambasasadorima,  posebno onim iz malih i dalekih zemalja, koji baš nemaju najbolji uvid kakvo je stanje u BiH. Neki su to predstavili kao da sam pisao Guterešu, a nisam, valjda su vidjeli uz tekst moju sliku s njim kada sam mu predao akreditive.

Pismo je sastavljeno u jednom pasusu i puno je čini se nepotrebnih informacija, pa manje liči na standardni protokol, a više na Vaš “doprinos” kritičarima izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Koje su najvažnije poruke iz tog pisma?

-Poruka je da sam časno i s ponosom služio svoju državu i da mi je žao što ću ostati upamćen kao jedan od ambasadora sa najkraćim mandatom. Ali i da sam iskorišten kao moneta za potkusurivanje u političkom obračunu kojeg apsulutno nisam izazvao niti mu bio povod. Uostalom, ako je u tom pismu bilo šta sporno, do sad me niko nije demantirao. Ne znam koliko bi sad bilo korisno sve to uvezati i ulaziti u temu legaliteta i legitimiteta načina izbora članova Predsjedništva. Mislim da je o tome već sve rečeno, i u Vijeću sigurnosti UN, i Evropskom parlamentu, i struka je rekla svoje. Jedini koji šuti je visoki predstavnik, a on je jedini ovlašten da tumači Dejton. Pitao sam ga u privatnom razgovoru nakon njegovog izvještaja VS, rekao mi je: “Ne pada mi na pamet!”

Ipak, niste li tim Vašim pismom doprinijeli jednoj lošoj slici BiH u svijetu?

- Pa ja sam pitao Slavena Kovačevića, vanjskopolitičkog savjetnika gospodina Komšića je li mu svejedno šta ću napisati u pismu kad se budem opraštao u UN-u. I, nikad nisam dobio nikakav odgovor. Zvao sam ga jednim drugim povodom, trebala mi je hitna instrukcija za glasanje na Generalnoj skupštini, jer takva je procedura i morate dobiti stav sva tri kabineta, iako znate kakav će biti. Iskoristio sam priliku da ga pitam oko svega toga i da podsjetim da nije svejedno mijenjati ambasadora u Njujorku i u Podgorici.

Jasna računica

Mislite li da su Željka Komšića izglasali “samo” ili najviše Bošnjaci, a ne Hrvati ili svi ostali Bosanci koji su u njemu prepoznali bosanskog kandidata?

- Kamo sreće da mi imamo tri miliona Bosanaca, pa da onda svi glasaju kako god hoće. Takvih koji se osjećaju kao Bosanci po zadnjem popisu je svega dva posto.  Ima, dakle, niz dokaza, analiza, objektivnih i manje objektivnih koji tumače kako je gospodin Komšić izabran. Činjenica je da je on dobio više glasova nego bošnjački član Predsjedništva. Hrvata, da ih prebrojite jednog po jednog, u BiH nema više od 300.000 s pravom glasa, a Komšić je na ovim izborima dobio 230.000 glasova. Kad tome dodate 140.000 koliko je dobio Dragan Čović, eto vam računice.  Vidjet će se uskoro čiji su to bili glasovi, kada stigne račun i kad se budu pravile koalicije. Ali, u toj diskusiji ne želim učestvovati, jer sam Hrvat po rođenju, a ne po zanimanju kao gospodin Komšić ili neki njegovi poslanici koji moraju sudskim presudama dokazivati svoje hrvatstvo.

Zar se takvim stavom ne vrijeđaju oni koji su iz bosanskih poriva glasali za Željka Komšića?

- Hajdemo biti objektivni i stvari raspetljati do kraja. Ja sam se lično znao s pokojnim Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke). Kad je polazio u Sarajevo, gdje je namjeravao vidjeti rahmetli predsjednika Aliju Izetbeovića koji je bio na samrtnoj postelji, pitao me imam li kakav savjet za njega. Rekao sam imam: Molim Vas ne dozvolite da u bilo kojoj situaciji porede Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Zato što na Kosovu ljudi nikad nisu živjeli zajedno. Uvjek su bili fizički, zidovima razdvojeni, imali su drugi jezik, drugu kulturu.

Mi u Bosni živimo zajedno više od 500 godina, ženimo se, udajemo, imamo zajedničku djecu, imamo zajednički jezik, praznike i komšiluk i živimo u zajedničkom kulturnom prostoru i to ne treba dokazivati više nikome.

Ali, s druge strane očita je namjera da se pod krinkom građanskog društva podvali nešto drugo. Lako bi bilo graditi bosansku naciju u državi u kojoj ima recimo 160 nacija, kao u Americi, ili 117 kao u Australiji. No, to je gotovo nemoguće u jednoj državi kao BiH u kojoj ima tri nacije koje su nedavno međusobno ratovale, i u kojoj je polovini države bliži nacionalni nego državni identitet.

Komšić je bliži Čoviću od mene

Sve kao da se ipak svodi na Komšićev odnos prema Draganu Čoviću, za koga važi da kao ni Dodik nije birao probosanske kadrove u diplomatiji, pa Vas otvoreno pitam jeste li Vi “Čovićev čovjek”?

-  Pa Komšić je bliži Čoviću od mene! Oni su bili koalicioni partneri, Komšić je neke njegove kandidate imenovao za ambasadore  u Amanu, u Beču, u Madridu, jer to je bio neki njihov stranački dogovor. Mada je teško naći stranku s kojom Komšić nije bio u koaliciji, bez obzira koliko mu se gade. Za ambasadore je imenovao od pilota i penzionera do kapetana duge plovidbe. Ja nikada nisam radio niti za jednog pojedinačnog člana Predsjedništva iako sam promijenio njih deset i tri puta bio zamjenik ambasadora. Radio sam za svoju državu i bilo mi je sasvim svejedno što je Komšić bio osam godina član Predsjedništva, a Čović šest godina, ili bilo ko drugi. Ni oni nisu imali primjedbi na moj rad, dapače!  

- Da je Komšić stvarno htio učiniti nešto bolje za bh.diplomatiju mogao je za sve ovo vrijeme u Predsjedništvu utemeljiti kakve-takve kriterije za ambasadore. A da je bio mudriji, mogao je smjene odraditi u turnusima, svaka tri mjeseca po troje, pa niko ne bi ni primijetio. I morao je prije smjena osigurati odgovarajuće zamjene.  Ovako, sve je urađeno naprečac i u afektu, pa je veliko pitanje i koliko će oni ambasadori koji nas budu zamijenili, ako do tih imenovanja dođe u dogledno vrijeme, čekati na agremane u zemljama gdje budu imenovani.  

Zašto onda BiH ne prepoznaje važnost karijerne, a ne politički imenovane diplomatije?

- Bosna je oduvjek imala problem sa svojom pameću, jer niko nije prorok u svom selu. S time su se suočavali daleko pametniji ljudi od mene. Ljudi vole kad im se govori ono što žele čuti. A kad misliš svojom glavom, često postaješ neprijatelj, od čaršije do države. Danas u Bosni, nažalost, nije popularno imati vlastiti integritet i to očito važi i za diplomatiju.

Nisam član nijedne stranke

Mnoge članove UN-ovog diplomatskog kora njegova smjena je potpuno iznenadila. Vodeći zapadni diplomati ispratili su ga s vidljivim kolegijalnim pijetetom. 

- Moj oproštajni prijem priredio je šef Misije SAD u UN-u Džonatan Koen (Jonathan Cohen) u njegovoj rezidenciji, uz oba američka ambasadora, koliko ih sad ima nakon odlaska Niki Hali (Nikki Haley) s kojom sam se također sreo nekoliko puta. To je bila poruka podrške, sigurno to nije uradio na svoju ruku i bez znanja svog šefa. Pored ostalih bio je prisutan i ruski ambasador u UN-u Vasilij Nebenzia, kao i drugi evropski i svjetski diplomati, i svi ambasadori iz našeg regiona – kaže Dronjić.

Ističe da se vraća pomiješanih osjećanja. S jedne strane, kako kaže, ima ogromnu satisfakciju jer je kao rijetko koji diplomata prešao put od atašea do ambasadora u UN-u, dok s druge, „ostaje razočaranje, gotovo nevjerica, da moji rezultati nisu vrednovani tamo gdje treba - u Predsjedništvu BiH“.

Napominje da je od dolaska u Njujork u avgustu prošle godine posjetio više od 50 misija zemalja članica UN-a, imao razgovore s ambasadorima svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti.

- Karijerni sam diplomata i počeo sam 1986. u diplomatiji bivše Jugoslavije, u koju sam primljen po konkursu, kao i u diplomatiju Bosne i Hercegovine, iako sam već bio iskusni diplomata sa položenim državnim ispitom. Nisam član nijedne stranke i zbog toga što nisam imao stranačku potporu nisam dobio mjesto pomoćnika ministra, iako sam dvaput bio najbolji na natječaju - kaže Dronjić.

Dva Komšićeva šamara UN-u

Dronjić tvrdi i da je Komšić smjenom ambasadora u Njujorku udario drugi veliki šamar UN-u.

- Prvi je bio prije devet godina, kad je na mjesto šefa Misije u UN-u i to još u trenutku kad je BiH dobila dvogodišnje nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti poslao čovjeka, ne samo bez diplomatskog, već i bez jednog dana radnog iskustva (Ivan Barbalić, op. a.). To je postao orginalni “bosanski recept” - imati ambasadora pripravnika u UN-u. I tada je bio u pitanju uskostranački interes, da se rasturi nevladina organizacija „Acips Alumni“ u kojoj je bilo pedesetak doktoranata, obrazovanih i pametnih mladih ljudi, kako ne bi postali resurs jedne druge, konkurentske stranke. I tada je ceh platila država.

Ali kako onda tumačite da su članstvo BiH u Vijeću sigurnosti prije deset godina zdušno pohvalili, Amerika, EU, OHR i mnogi drugi prije svega zapadni diplomati?

- Mislim da je to bila više jedna poruka podrške da nastavimo na taj način, da učestvujemo i nastavimo koristiti taj svoj historijski kredibilitet koji imamo, na način kao što smo ga pokušali koristiti kad smo organizirali tematsku debatu o postkonfliktnom pomirenju. To je bio podsticaj da se pokušamo malo više umiješati u vanjsku politiku dodajući neku svoju autentičnu vrijednost.

Lažna dilema

Plašite li se da ćete biti doživljeni kao neko ko je protiv popularnog Komšića, a “za” nepopularnog Čovića?

- Mislim da je to jedna lažna dilema, ako nisi za Komšića odmah si ustaša, ili portparol HNS-a. Šokantno je da smo mi mislili da u BiH živi 3,8 miliona ljudi, a najnoviji podatak govori da nas ima svega 2,7 miliona. Otišlo je jako puno ljudi i povrh svega – puno školovanih. Prag tolerancije međusobne komunikacije u BiH je spušten do sramotno niske razine. Nikad se nisam bavio domaćom politikom, jer je to valjanje u blatu. A ni sada to ne želim, jer ima ljudi koji su u tome ogrezli. To je ispod mog nivoa integriteta i mog kućnog vaspitanja. Ne želim na to pristati, jer ja znam svoj diplomatski posao i vjerujem u njega, jer radim samo ovo cijeli svoj život život; ne znam ništa drugo raditi. Zato se nadam da će moju kritičnost prihvatiti kao dobronamjernu.

Koja je onda lekcija iz Vaše smjene koju bi u Sarajevu trebali primjeniti?

- Da moramo čuvati profesionalce, jer među ovih 27 smjenjenih ambasadora je sedam karijernih diplomata, a to je  samo 20 posto inače je uobičajeno da je omjer barem 50:50, onih koji znaju dobro ovaj posao; znaju komunicirati sa svijetom na stranim jezicima i koji su vidjeli dosta svijeta. To je trebalo sačuvati, a ne praviti državne neprijatelje od njih. Lekcija je i da se procedure, norme i standardi moraju poštivati. Ovako, osjećam se poniženim i osramoćenim, narušeno mi je zdravlje, udareno mi je na porodicu, na djecu, morao sam ih ispisati iz škole 3 mjeseca prije kraja školske godine, a ne znam im reći zašto. Treba, dakle sačuvati ono malo pameti u državi, jer ljudi nam odoše, a treba osigurati i institucionalnu memoriju, o kojoj malo ko vodi računa.

BiH nema vanjsku politiku

Ima li BiH uopće međunarodnu politiku? Da li se u bh. diplomatiji poštuju važeća pravila i standardi koja važe za uređene zemlje i koje su reperkusije toga?

- Očito, naši politički lideri nemaju osjećaja za vanjsku politiku i, usuđujem se reći, BiH nema vanjsku politiku. A reperkusije su, nažalos,t porazne. Zemlja je kao ljudsko biće, ni čovjeka ne cijene ako nema svoj karakter i svoj stav. Naša vanjska politika se svodi na pravdanje kad vas neko prozove, na odlazak po svoje mišljenje u Ankaru ili Beograd i kad neko ode vani da ružno govori o svojim političkim protivnicima u BiH.  

Kakva bi trebala biti vanjska politika BiH i šta je, s obzirom na položaj i dejtonsko uređenje, realno u tom domenu za našu zemlju?

- Vanjska politika bi trebala biti proaktivna. Za skoro 27 godina (od 22. maja 1992.) koliko smo članica Ujedinjenih naroda, Bosna i Hercegovina nije imala niti jednu samostalnu vanjskopolitičku inicijativu, ne samo u UN-u, već nigdje. Imali smo par izleta u multilaterali. U Vijeću sigurnosti nas je zapalo da budemo dvije godine (2010 i 2011), jer u to smo članstvo, budimo realni, ušli kad je Poljska odustala. Varšava je u zadnji čas procijenila da ne može u isto vrijeme predsjedavati Evropskom unijom i sjediti u veoma zahtjevnom Vijeću sigurnosti UN-a. Tako smo smo ostali jedini kandidat, ušli u Vijeće sigurnosti UN-a, nekako to odradili i to se i dan danas smatra najvećim uspjehom bh.diplomatije. Mada je pitanje u odnosu na šta se to mjeri. Uspješni su bili i Vijetnam, i Obala Slonovače, i Ekvatorijalna Gvineja. 

Vi ste tada bili u Sarajevu, u odsjeku za koordinaciju našeg rada Vijeća sigurnosti UN-a. Koje su Vaše konkretne primjedbe?

- Meni se to činilo prilično reaktivno. U Misiji BiH u Njujorku bilo je puno mladih ljudi pripravnika koji su pisali obraćanja, pa su ih čak u jednom momentu uhvatili da recikliraju govore drugih članica. Bilo je puno improvizacije, na zatvorenim konsultacijama kada se utvrđuje tekst rezolucija obično bismo šutjeli, čekale su se odluke iz Predsjedništva i za banalne proceduralne odluke koje je moglo donijeti i Ministarstvo. Bilo je dakle otvorenih propusta. 

Šta je Bosna naučila iz tog članstva u najvažnijem tijelu UN-a?

- Bojim se da smo naučili jako malo, te da je naš mandat protekao više u statusu mašine za glasanje. Bili smo silom prilika samo jedan glas u Vijeću sigurnosti i nismo ostavili svoj pečat kao država koja ima svoj stav. Unatoč tome, kao država još imamo kredibilitet zbog onoga što smo prošli u ratu i kako smo iz toga izašli. Mi recimo imamo kredibilitet da se bavimo razoružanjem, a mi se tim ne bavimo. I da se bavimo postkonfliktnim pomirenjem, preventivnom diplomacijom, a ne bavimo se. Da govorimo o zaštiti djece u oružanim sukobima, promoviramo dijalog u regiji, a mi se ni time ne bavimo. Sada u bh.okruženju imamo napete relacije, a naši odnosi sa susjedima nisu bili gori još od devedesetih. No, BiH je tek nijemi posmatrač. Vještina diplomatije i jeste u tome da spušta tenzije i, da od neprijatelja pravi prijatelje, a ne obratno.   

Posljednju kandidaturu imali smo u novembru 2017.

Koji bi mogao biti konkretni doprinos BiH danas na međunarodnoj sceni, kad više nismo u središtu pažnje, a mala smo i ne tako bogata zemlja?

- Ako BiH uporedite s jednom Jamajkom ili Kostarikom, to su isto tako male zemlje, ali izgradile su izuzetno visok ugled i kredibilitet u pojedinim pitanjima u međunarodnoj vanjskoj politici. Kostarika recimo prednjači u akcijama oko nuklearnog razoružanja, predsjedavala je prvom konferencijom zemalja koje traže kompletno nuklearno razoružanje. Jamajka svake dvije godine ima konferenciju o pravu mora, što se tiče i BiH. A tu su još i mnogi drugi primjeri koje bi BiH trebala slijediti, jer naši diplomati poznaju i razumiju tu tematiku.

Jesmo li zbog svih tih propusta izgubili rejting u UN-u i šire, jer nekako smo “lagano” došli dotle?

- Nismo ga izgubili, nego ga ne koristimo. Mi smo posljednju kandidaturu imali u novembru 2017. Radi se o članstvu u Komitetu za svjetsku baštinu (World Heritage Committee) i tu smo iz četvrtog pokušaja uspjeli  da uđemo s tijesnom prednošću od svega šest glasova. Sad više nemamo niti jednu kandidaturu u cijelom sistemu UN-a u slijedećih četrdeset godina! Morate biti prisutni na mjestima koja pripadaju državama i personalno angažovani u komitetima UN-a. Trebate biti jako vidljivi da bi vas cjenili i zapazili po svojim stavovima. A mi po većini gorućih svjetskih pitanja glasamo “suzdržano”, što jasno pokazuje da nemamo stav i ne koristimo kredibilitet koji imamo kao zemlja koja je izašla iz rata i koja više od 25 godina nastoji izgraditi postkonflitno pomirenje.  

Podrška iz MVP BiH

- Moram reći, da iako nisam imao podršku Predsjedništva kao njihov izaslanik (izvanredni i opunomoćeni ambasador BiH), takvu podršku sam imao iz Ministarstva vanjskih poslova i od ministra Crnadka, jer su oni shvatili šta pokušavam da radim, posebno u domenu kulturne diplomatije - kaže Dronjić.  

Htio sam skrenuti pažnju i na ubistvo dvojice policajaca

Dronjić navodi primjer kada mu je Predsjedništvo zabranilo da održi govor u Vijeću sigurnosti UN-a, kada je Visoki predstavnik Inzko, prošlog novembra podnosio svoj redovni izvještaj.

- Predsjedništvo se nije moglo dogovoriti oko mog obraćanja, pa sam u VS UN-u samo pročitao pozdrav i kurtoaznu dobrodošlicu Visokom predstavniku u ime BiH. A htio sam skrenuti pozornost međunarodne zajednice i na neka druga važna pitanja, poput reforme zdravstvenog sustava, problema smještaja izbjeglica, ubistva dvojice policajaca, odlazak 160.000 ljudi u zadnjih pet godina - kaže naš sagovornik.  

Zar se sve to, o čemu govorite ne prepoznaje u Sarajevu?

- Nažalost, politička klima u BiH je takva da se vanjska politika marginalizira, smatra se da za njom nema potrebe jer stalno se zbog izbora, svakih dvije godine, forsira domaća politika. Na vanjskoj politici se kod nas ne dobijaju izbori. Naši političari ne shvataju da je vanjskopolitička aktivnost države – borba za preživljavanje i opstanak države. Ako nemate rejting u vanjskoj politici, onda ste naprosto svačija meta i moneta za potkusurivanje.

Primjer Švicarske

- Švicarskoj je trebalo 400 godina da izgrade švicarsku naciju, ali su prije toga trebali izgraditi državu koja je toliko dobra da je kao svoju private i Francuz, i Italijan i Nijemac, i Romanš. Tamo niko nikome ne bira predstavnike, nikome ne pada na pamet da se otcjepljuje i pravi nove kantone. Ali, isto tako, ni Merkel, ni Konte ni Makron ne idu da malo poguraju izbornu kampanju u Bazelu, Ženevi ili Tićinu. U ovom periodu našeg razvoja mi se ne možemo međusobno isključivati i sasvim je normalno da je nekima bliži nacionalni nego državni identitet, posebno nakon medjunacionalnih sukoba, užasnog rata i činjenice da smo jako dugo bili pokusni kunić za velike sile. Suština svega je dakle, da nama treba unutarnji dogovor kakvu državu želimo i, kako bi smo prestali da budemo “zemlja slučaj” o kojoj se dva puta godišnje razgovara u Vijeću sigurnosti, ovdje u UN-u – kaže Dronjić. 

Kulturna diplomatija

Dugo najavljivana ekonomska diplomatija BiH, na bilaterlnoj osnovi ne donosi rezultate, ali Vi ste ste ovdje u UN-u, na multilateralnoj razini pokrenuli jedan val kulturne diplomatije. Hoće li to neko nastaviti iza Vas?

 - Prihvatio sam se kulturne diplomatije jer duboko vjerujem u njenu misiju, ali i silom prilika, jer kad ne možete dobiti potporu za govor na Vijeću sigurnosti UN-a, za iznošenje stavova po bitnim pitanjima u BiH, a svi to očekuju da čuju od ambasadora, onda radite ono gdje vam ta saglasnost Predsjeništva ne treba. Srećom, imao sam podršku ministra, zamjenika i generalnog tajnika u MVP BiH.

Prvi put jedan bh. film prikazan je u sjedištu UN-a, projekat sam uradio zajedno s američkom Misijom u UN-u i Međunarodnim republikanskim institutom. Radi se o filmu “Re:Generacija” Emira Kapetanovića, čije je snimanje finasirao USAID s tematikom koja je neizmjerno važna za našu zemlju - o “grass root” (odozdo prema gore) pomirenju mladih ljudi u BiH - o mladim ambasadorima pomirenja.

Prikazali smo i drugi, veoma emotivan film “U potrazi za snom” Mladena Mitrovića, koji je dobio prvu nagradu publike na Sarajevo Film Festivalu. Prvi put u povijesti zajedno sa stalnom misijom Srbije, a pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Imali smo veoma pozitivan odjek, jer ti projekti nose univerzalnu i razumljivu poruku za sve ljude. Dakle, kultura nikome nije sporna, a dokaz tome je da su na tim projekcijama bili ambasadori iz svih bh. susjednih zemalja, kao i iz Afrike, Latinske Amerike, bio je i šef misije SAD sa suprugom. Da li će to neko nastaviti iza mene ovdje u UN-u ne znam, jer ne znam ni koliko dugo će Misija BiH u UN-u biti u statusu otpravnika poslova, prije nego što bude imenovan novi ambasador, a moguće je, da neće zadugo.