Imati neodgovarajuće cipele jedan dan zna biti muka koja krvari i obara na koljena. A kako je u životu imati tijelo i lice koje ne odgovaraju rodu i duši kojom osjećate i zbog toga biti odbačen i diskriminiran, govore nam Franc i Elena, transžene iz naše zemlje.

U krevetu u kojem nema mame Franc, dječak koji to nije, pomislio bi kako bi možda sve lakše podnio da on u sebi zapravo nije djevojčica. Ispod njega dolazili su vika i zvuci lomljenja flaša.  

Nije teško zamisliti tu naninu kafanu „Eli“ na oraškoj pijaci, ni klijentelu gladnu radničke hrane, dubokih dekoltea konobarica i jeftine, a žestoke kapljice, ni vrata koja su odvajala restoranski dio od dijela za ukućane, na kojima bi noću bio prislonjen nos dječaka Franca.

Teško je zamisliti napor narednih jutara kada bi se Franc pretvarao da ono kroz vrata nije vidio i da je dječak. Ovo posljednje pretvaranje nastavljeno je godinama. Još nije okončano.

- Odrastao sam uz djevojčice i igrali smo se barbikama. Bili smo sretni i nije nam bilo granica. Ali došla je srednja škola i doživio sam prva odbijanja društva. Od početka srednje maturanti su me nazivali djevojčicom, a meni bi imponiralo kad me neko doživi tako - kaže Franc, koji se definira kao transrodna osoba i prvi put o tome govori.

U njegovim dokumentima piše Ramiz Mujkanović, muško, rođen juna 1996. u njemačkom Bielefeldu, ali on je Franc Ferari (Ferarri) iz Orašja, Doboja i Breze u kojima je odrastao i „odmalena znao da je žena“.

Danas živi u Sarajevu i kao frizer mjesečno zarađuje 700 KM. Sretan je, kaže, što mu to omogućava da uz pomoć kredita finansira medicinsku tranziciju. Drugog izbora nema.

Nesklad između njegovog biološkog spola i rodnog identiteta namjerava okončati i pomoć mora tražiti izvan BiH, koja zakonom ne regulira medicinski tretman ovih osoba. Istraživanja Sarajevskog otvorenog centra (SOC) kazuju da u bh. zdravstvenim ustanovama i institucijama ne postoji kadar voljan da se educira u tom području, ili im se to ne nudi.

Možda je Franc odlazeći jutrom na posao negdje u trolejbusu stajao pored Elene Molnar. S manirima zapadnjaka, sasvim sigurno bi ponudio mjesto otužnom i nepaženom biću od 68 ljeta.

Dijagnoza F64

Elena je transseksualna žena i njeni dokumenti su izdajnički, slove na gospodina Radu Čubića. A sve je manje Rade u Eleni otkako je prije nekoliko godina započela tranziciju u Beogradu.

- Hormonskoj terapiji prethodi psihijatrijska procjena. U dva navrata sam boravila na klinici "Dragiša Mišović" na Dedinju, po 21 dan. Radila sam s timom psihijatara i obavljala obaveznu dijagnostiku. Nakon godinu i po dobila sam dijagnozu F64. Prijavila sam se da živim u srbijanskom gradu Lajkovcu da bih ostvarila prava iz njihovog zdravstvenog zakona - kaže nam Elena.

I dok bh. zdravstveni sistem ne poznaje transrodne osobe, država Srbija participira 60 posto u tretmanu i operaciji, a Crna Gora obrazuje medicinski kadar za promjenu spola i za to vrijeme plaća 80 do 100 posto troškova tranzicije u inozemstvu, svojim transdržavljanima.

FOTO: Fuad Fočo

- Idem putem tranzicije koja se mora završiti promjenom spola. Nikad ne bih požalila, i kad bih umrla sedam dana poslije. Umrijet ću s radošću, s osmijehom ću da umrem. Ostvario se onaj moj san 60 godina dugačak. Ja sam žena! To se ne može riječima objasniti - kaže Elena.

Transrodnost je polovinom prošlog stoljeća definirana kao mentalni poremećaj koji se manifestira dubokim neskladom između biološkog spola i rodnog identiteta. U novoj američkoj klasifikaciji ova vrsta problema se prebacuje sa psihijatrijskih poremećaja na seksološke.

Psihijatrica Dušica Marković Žigić, članica beogradskog tima za rodnu disforiju i promjenu spola, čija je pacijentica i Elena, kaže da se transrodnost ne može smatrati bolešću, u užem smislu.

- Više je to stanje, iako se to ne vidi od samog rođenja, pretpostavlja se da postoji otada. U anamnezi roditelja nekad srećemo podatke da je majka u trudnoći koristila neke hormone za održavanje trudnoće, a kod velikog broja transdječaka, da su njihove majke patile od policističnih jajnika, stanja u kom se luči više testasterona. Međutim, ne nalazimo to u svim slučajevima. Tačan uzrok ovog stanja se ne zna. Vjerovatno je nastalo u međuigri mozga i hormona - kazala je psihijatrica.

Mislio sam da sam gej

Iako je od 2009. godine u BiH zakonom zabranjeno diskriminiranje transrodnih osoba, a tri godine kasnije ovo stanje prepoznato kao osnov za promjenu podataka u ličnim dokumentima, sve je mrtvo slovo na papiru.

Konkretno, osnov za promjenu oznake spola jeste potpuna transformacija koja uključuje operaciju, za što naš zdravstveni sistem nema odgovor. Osim toga, ne želi svaka transosoba operaciju genitalija iz različitih razloga - strah od boli, odbijanje da se skrnavi tijelo ili je nekima dovoljno ono što urade hormoni i estetske korekcije, objašnjava Žigić-Marković.

Psihijatrica navodi da se njihovom timu godišnje obrati između 10 i 15 novih transosoba za pomoć. Dok istraživanja kazuju da gej osobe čine 3,5 posto ljudi na Zemlji (kao i ljevorukih), samo 0,3 posto Amerikanaca se identificira kao transrodni.

BiH, kao i mnoge druge zemlje, nema statistiku iz ove oblasti, jer malo je transosoba koje se žele, ali i znaju tako izjasniti.

- Spočetka u pubertetu prvo pomislite da ste gej. Sviđaju vam se muškarci - kaže nam Franc.

Elena svoje stanje detektira kroz medijski eksploatiranu transženu, australskog modela bosanskog porijekla – prelijepu Andreju Pejić.

- Dok nisam vidjela i zanimala se za Andreju, nisam znala šta je trans. Davno bih sve ovo uradila da sam znala - tvrdi Elena.

Slaba informiranost, mali broj transrodnih (ili privid o tome) usporavaju proces prihvatanja i izgradnje nediskriminirajućeg pravnog i zdravstvenog okvira.

Ipak, čovjek nije broj i to nije moglo biti utjeha Francu kada je prije tri proljeća propupalo sve u njemu, pa je uzeo skuter od rodice da se folira po glavnoj ulici u Orašju.

- Htio sam da se pokažem, a onda je nešto puklo i pao sam. Sjećam se da sam ležao na zemlji i pogledao prema kafiću, ljudi su se osvrnuli i okrenuli glavu. Zbog toga što sam to ja - priča Franc, a suze zamućuju pogled.

U manjim sredinama ljudi se brže upoznaju, ranije shvataju ko si i nastaju problemi.

- Gledaju na trans kao na nešto što nije ovozemaljski, smatraju bolešću i ne prihvataju - obrazlaže Franc.

Zbog toga je preselio u Sarajevo, neposredno nakon udesa pred gradskim baštama prepunih ljudi koji nisu bili skloni pomoći drugačijem.

- Bio sam im drugačiji od ostalih dječaka jer imam ženske pokrete, razmišljanje, figuru - kaže Franc.

Uvijek je lakše osuditi nego razumjeti, dok te se ne tiče. Osude uključuju ostrašćene komentare koji ujedinjuju gomilu i podražavaju adrenalin, a ovo drugo podrazumijeva emotivni napor.

Elena je i penzionerka i, nakon što „od one minimalne“ plati režije, „jer porodica je na prvom mjestu“, kupuje tri vrste estrogena koji za nju život znače.

- Teško onom ko u Sarajevu kupuje, skuplje je i 600 posto. Androkur, bloker muških hormona, kod nas je 135 KM, a u Beogradu 42 marke. Šta se dešava u Beogradu? Nemam za spavanje, a trebam tamo biti tri-četiri dana. Odem u park kad je toplo, sakrijem se u dubinu i zaspim. Ili napuštene kuće, ogradim se kartonom. Sjedeći, ono poluspavanje, samo da prođe noć - priča Elena.

Ona i je ostavljena. Borila se, kaže, protiv svog stanja, ali „to je nemoguće nadvladati“. Otkako je prije tri godine započela tranziciju, najprije je izgubila podršku supruge „koja je oduvijek znala da sam feminizirana i zajedno smo odijevale ženski veš“.

Psihijatrica Žigić-Marković kaže da se porodica uključuje od samog početka tretmana i da „kao što je tranzicija proces, tako je prihvatanje porodice njihovog transčlana proces“.

Život je čudo

- Žalim što moja porodica nije htjela da se uključi, još vjerujem da će se to promijeniti. Upoznala sam transženu koja je na prvi pregled došla sa svojom suprugom. Ona ga je u tom procesu podržala, jedini uvjet je bio da prethodno dobiju dijete. Za prosječnu osobu je nevjerovatno da se takvo nešto desi, ali desi se. Ljubav je najvažnija, a ona je više od muško-ženske. Ili kombinaciju gdje muž podržava svoju suprugu koja je transmuškarac i s kojom ima zajedničko dijete. Život je čudo - naglašava Elena.

Taj nepodnošljivi dualitet i cijepanja ne odnose se samo na bližnje. Unutrašnje borbe su najteže. Franc se smatra religioznim. U džamiju ga je vodila tetka i tamo bi nalazio smiraj od života u kafani. Tumači da islam nikad neće prihvatiti transosobe.

- To je jedna od mojih najvećih muka. Gdje se pitam trebam li ostati onakvim kakvim me Bog podario ili da uradim cijelu transformaciju i budem zadovoljan. Nekad prevagne da trebam biti sretan, a onda me grize savjesti i kažem sebi da trebam ostati kakvim me Bog dao. I nastaviti se boriti sa svojim tijelom - kaže Franc.

Projekt „Pretvaranje“ o transrodnima u BiH nastao je kroz Program osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) i podržan je "New Voices" grantom.