Kad je u martu 1992. godine izjavio da Sanski Most nikad neće biti srpski, Redžo Kurbegović, rođeni Sanjanin, ni zamisliti nije mogao da će ga ta izjava, objavljena u jednom sarajevskom listu, proganjati i koštati 14 mjeseci logora, torture, prebijanja, psihičkog maltretiranja, iživljavanja, prijetnji.
Ni na mapi
Svako zna ko je u predvečerje rata ustao i založio cjelokupan kapital, sve što je imao, i izložio kompletnu porodicu maltretiranju i stradanju. Četnici su Kurbegoviću minirali firmu u centru grada, lokal i kuću, a svu njegovu familiju sproveli u logor Krings, potom u Tomašicu, pa u Trnopolje, a poslije do Doboja, s ostalim narodom Sanskog Mosta, Hrustova i Vrhpolja.
Predsjednik Patriotske lige Sanski Most Mehmed Hrapić pravio je spisak za “Medalju otpora” i na prvo mjesto stavio svoje ime. Kurbegovića, međutim, nema na spisku. S Kurbegovićem smo razgovarali 200 metara od spomenika logorašima, koji je on napravio. On se pita je li to došlo vrijeme da pitamo agresora ko mu je pružao otpor.
- Poštujem njegovu aktivnost u ratu i to što je čovjek teško ranjen tokom čestite odbrane Republike BiH, ali u vrijeme od 18. septembra 1991. do 19. aprila 1992. godine nije ga bilo ni na mapi – kaže Kurbegović.
On postavlja i pitanje, ako je Hrapić organizator Patriotske lige u navedenom periodu, s kim je on to kontaktirao u gradovima tadašnje Bosanske krajine.
- U februaru 1992. godine, u Sarajevo odlazimo rahmetli Ismet Šarčević, Enver Burnić, Suad Šabić i ja kako bismo ukazali na učestalo miniranje objekata muslimana te orgijanje Srba. U martu sam uhapšen sa Mirzetom Karabegom i Zuhdijom Aganovićem na raskrsnici za Glamoč. Tada smo bili kod rahmetli Alije Izetbegovića, prvog predsjednika RBIH, a sastanku je prisustvovao i Hasan Čengić. Kad su me uhapsili, kod mene je bilo 350 amblema Patriotske lige - kaže Kurbegović.
Tada je šest sati bio zarobljen u kasarni Kula. Nakon toga, počinje noćna mora. Prvo 19. aprila pada općina Sanski Most, a Kurbegović, koji je bio jedan od najjačih poduzetnika i predsjednik OO SDA Sanski Most, biva ponovo uhapšen 25. maja.
- Proveo sam tri i po mjeseca u zatvoru u Sanskom Mostu. Nakon toga sam 28. avgusta prebačen na Manjaču, a sa Manjače 13. decembra 1992. u logor Batković kod Bijeljine da bih u martu 1993., zbog svih radnji organiziranja otpora, nabavke oružja, dopreme naoružanja te ugrožavanja ustavnog poretka takozvane Republike Srpske, bio izveden pred vojni sud. Vrlo brzo je uslijedilo konstantno isljeđivanje u prostorijama tadašnje milicije – prisjeća se Kurbegović.
Razmijenjen u Lipovcu
Sjeća se Kurbegović imena svojih isljednika: Simo Simetić, Jugoslav Rodić i čovjek po imenu Rambo. Kurbegović je 23. jula 1993. razmijenjen na borbenoj liniji između Srbije i Hrvatske u mjestu Lipovac.
- Nisu mi dali da budem razmijenjen u BiH. Ako sve ovo nije dovoljno, sva ova dokumentacija, da se moje i imena mojih saboraca nađu na spisku za “Medalju otpora”, onda je naša borba bila uzaludna. Da li bih se našao na spisku posthumno da sam 25. maja nakon hapšenja ubijen? Neka je na čast onima koji su to radili. Ovo su pisani dokumenti i to niko ne može osporiti. Boli me to – kaže na kraju Kurbegović.
Nož pod grlom
- Nakon žestoke torture i pod pritiskom uperenog oružja, bio sam primoran da otkucan tekst pročitam kao proglas o predaji naoružanja na Radiju “Sana”. Volio bih znati kako bi se drugi ponašali da su bili na mom i na mjestu Faika Biščevića, koji je ranije morao čitati taj proglas, i to s nožem pod grlom i uperenim “magnumom” u sljepoočnicu, a sada mi se to u miru spočitava – kaže Redžo Kurbegović.
