Kad god me razljuti neznanje, naivnost, nekompetentnost i poltronstvo aktera bošnjačke politike, sjetim se 18. januara 1998. godine, kada je na bijeljinskom zasjedanju Narodne skupštine RS srušena tadašnja SDS-ova vlada i izglasana nova “socijaldemokratska” s Miloradom Dodikom na čelu.

Ustvari, sjetim se dana kada su Bošnjaci podrškom Miloradu Dodiku posrkali najvreliju političku prevaru u svojoj novijoj historiji, od koje im utroba i danas sagorijeva.

Nama iz medija koji smo tog 18. januara, skupa s poslanicima koalicije SDA, SBiH i SDP-a, autobusom iz Tuzle, pod pratnjom međunarodnih snaga, stigli na čuveno bijeljinsko zasjedanje, iskreno, bilo je zadovoljstvo biti svjedokom rušenja Vlade koju su aminovali i većinski činili ideolozi genocida i drugih teških ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima u protekloj agresiji. Valjda smo vjerovali da gori od ovih koje treba srušiti ne mogu doći!?

Zaista, bilo je zabavno

Sjednica je počela u najavljeno vrijeme, a pratilo ju je neviđeno medijsko i policijsko interesiranje. Po hodnicima Doma mladih u Bijeljini vrtjeli su se razni likovi, kako u civilu tako i u uniformi, koji su osluškivali šta ko i s kim priča, pratili kud ko i s kim hoda… Kako se i očekivalo, zasjedanje je počelo u stilu “napada i odbrane”. Pljuštale su međusobne optužbe i svađe poslanika srpskih političkih partija, među kojima se posebno izdvajao poslanik Savo Knežević, sveštenik iz Teslića. Njegovo cjelodnevno pojanje i epski fragmenti o bezbožništvu Milorada Dodika i Biljane Plavšić ispraćani su kako aplauzima podrške njegovih istomišljenika tako i glasnim smijehom poslanika opozicije, ali i nas novinara. Zaista, bilo je zabavno.

- Šta ćeš ti, pope, u Skupštini. Idi u crkvu i krsti djecu - dobacio bi mu Dodik u svom karakterističnom vašarskom stilu, na šta bi ovaj, ne tražeći riječ, zavrištao sa svog sjedišta:

- O kakvoj socijaldemokratiji ti pričaš, kad ti je i Staljin bio pop!

Na sve bi se nadovezao moj nekadašnji komšija, najpoznatiji hercegovački kamiondžija Božidar Vučurević i malo u desetercu, malo novonaučenim političkim frazama, zagudio o svim srpskim izdajama kroz historiju, među koje je kao najveću ubrajao izdaju Biljane Plavšić koja se tog dana događala u Bijeljini.

- Pa ova žena je sotona – zavapio bi s improvizirane skupštinske govornice Vučurević, istovremeno upirući prstom u “bezbožnika” Milorada Dodika kao njenog kandidata za novog premijera, uz konstataciju da je riječ o čovjeku koji je na izborima sakupio „jedva dvije prikolice glasača“.

Milorad Dodik i odavno već upokojeni Nenad Baštinac, naime, tada su bili jedini poslanici SNSD-a u NSRS.

Koliko je prikolica glasača Dodik, zaista, imao na izborima na kojima je osvojio poslaničko mjesto, u tim trenucima bilo je potpuno nebitno u odnosu na njegovu upornost da se tog dana domogne premijerske stolice.

Smjenjivale su se optužbe, davale pauze, po kancelarijama poslaničkih klubova organizirali dogovori, nudila obećanja... Dodik bi svako malo uletio u sjedište Kluba koalicije SDA, SBiH, SDP-a i HDZ-a, vukao za rukav šefa Kluba Safeta Biću moleći ga za podršku bez koje, znao je, ne može ni razmišljati o premijerskoj fotelji koju je toliko želio.

Ranjeno bošnjačko srce

Skupa sa zločinkom Plavšić, Bošnjacima i Hrvatima nudio je kule i gradove, ministarske i svakojake druge pozicije, multietničku policiju i rukovođenje javnim ustanovama, pomirenje, bratstvo i jedinstvo na kojem bi mu i rahmetli Tito pozavidio, ama sve ono što je ranjenom bošnjačkom srcu, nakon rata, toliko prijalo. Koliko je ko od bošnjačkih poslanika tada vjerovao njegovim ponudama, teško je sada reći, ali je na kraju cjelodnevnog skupštinskog cirkusa njihova podrška Dodiku bila potpuna i transparentna.

Zločinka Biljana Plavšić tog je dana, što rekao narod, mrtva-hladna presjedila u prvom redu skupštinske sale i na sve moguće uvrede koje su prema njoj letjele iz usta raznih poplašena, vučurevića, kalinića, kneževića, nije ni okom trepnula.

- Od mene se sve odbijalo kao od stenu – reći će negdje poslije ponoći autoru ovih redova, ozarena ishodom sjednice koju su neka dva sata ranije, nakon što je Dragan Kalinić objavio njen prekid, napustili poslanici SDS-a i SRS-a, ne znajući da će ona ipak biti nastavljena.

Naime, kada je nakon prekida sjednice prebrojao broj prisutnih bošnjačkih poslanika, dodao im je nekoliko poslanika tada minornih opozicionih srpskih partija i kada se ispostavilo da nedostaje samo jedna ruka za novu skupštinsku većinu, ustvari ruka Franje Majdančića iz HDZ-a, glavni akter ove priče Milorad Dodik dao se u akciju.

Trebalo je pronaći Majdančića, koji je istovremeno kad i poslanici SDS-a i SRS-a napustio Bijeljinu i krenuo prema Brčkom, odnosno Gunji, gdje je u to vrijeme živio. Patrola SFOR-a ipak ga je “kidnapovala” negdje kod graničnog prijelaza u Brčkom, odakle ga je “znojavi Rus” (kako smo ga tada u šali oslovljavali), uposlenik OHR-a, lično doveo nazad u Bijeljinu, odnosno u salu gdje je trebalo biti nastavljeno skupštinsko zasjedanje.

Najstariji poslanik Smail Ibrahimpašić iz SDP-a udario je triput o sto i glasanje je počelo. Sa 22 glasa za, od čega 16 bošnjačkih, jedan hrvatski i pet srpskih, među kojima i njegov lično, Milorad Dodik za samo nekoliko minuta ustoličen je na funkciju premijera RS.

Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvukao je već pripremljen ekspoze i uz aplauz prisutnih prišao govornici s koje je izdeklamovao njegov sadržaj, nakon čega je za govornicu, sa suzama u očima, stala i zločinka Biljana Plavšić.

- Ova vlada je krštena. Evo, danas svanjiva Kristov dan - kazala je ganutljivo i pod ruku sa svojim premijerom krenula dvoranom ljubeći koga stigne i ko joj to dozvoli.

U ranu zoru

Negdje ispred zore narednog dana, poslanici koalicije, zadovoljni svojim učinkom kojim je, naravno, i tada kao i u svim kasnijim Dodikovim prevarama, uz saučesništvo OHR-a kumovalo političko Sarajevo, autobusom u kojem su se prethodnog dana i dovezli u Bijeljinu, pod pratnjom SFOR-a, krenuli su prema Tuzli. I mi novinari s njima. Franjo Majdančić bez problema je prešao granicu s Hrvatskom, a Milorad Dodik, skupa sa zločinkom Biljanom Plavšić, zadovoljan obavljenim poslom, također u pratnji međunarodnih snaga, odvezao se u Banju Luku.

Danas, 20 godina poslije, malo ko će od Bošnjaka aktera ovog događaja priznati da ih je Dodik 18. januara 1998. javno prevario. O interesima Bošnjaka i Hrvata u RS o kojima je samo koji trenutak prije nego što su podržali njegov izbor govorio, u ekspozeu koji je pročitao nije bilo ni riječi.

 Što se ne poljubi s babom? 

Zločinka Biljana Plavšić, zahvaljujući na podršci njenom kandidatu, redom je te večeri dijelila poljupce. Prilazeći poslaniku Munibu Jusufoviću, ovaj je, vidjevši šta mu se sprema, brže-bolje gurnuo cigaretu u usta, na šta je Plavšićka u mjestu zakočila. Upitan kasnije: “Što se ne poljubi s babom”, Jusufović je u svom stilu prokomentirao:

- Je li, da vama novinarima napravim na volju, pa da me, dok sam živ, derete po novinama. Kad-tad, valja njoj u Hag.

Tako je i bilo.

I zaista, bio je u pravu.

 “Neverovatno!“

Kada sam te večeri Plavšićku zamolila za izjavu navodeći iz kojeg medija dolazim, očito neupućena da među novinarima ima i onih iz Federacije, uzviknula je “neverovatno” i u stilu pijačnog susreta dvije komšinice, dok je odgovarala na moje pitanje, uhvatila me za ruku.

Zaista “neverovatno”! I danas mi na tom mjestu ruka često poplavi.

Nenaučena lekcija

Da bošnjačka politika, tačnije njen sarajevski vrh, nije ništa naučila iz prve Dodikove prevare, pokazalo se 2006. godine, kada su na sastanku u Doboju prvaci SDA i njihovi stranački zanosači tura dogovorili novo rušenje Vlade u Banjoj Luci i na kormilo RS, s kojeg do danas nije sišao (niti ima namjeru), doveli Milorada Dodika.