Početkom sedmice u Ustanovi kulture „Parobrod“ u Beogradu otvorena je izložba „Opkoljeno Sarajevo“.

Beogradu su predstavljene fotografije i autentični artefakti iz perioda opsade grada, među njima i plavi vuneni džemper Nermina Divovića, dječaka čiji je život odnio snajperski hitac na ulici.

Izložba pokušava prikazati svakodnevni život Sarajlija tokom 1.335 dana opsade. Za „Avaz“ beogradski dramaturg Ivan Lalić napisao je kako je doživio izložbu: Priča o Nerminu i Lavu

Nermin je imao sedam godina. Kao i moj sin Lav, koji je upravo krenuo u prvi razred osnovne škole. Nermin je stradao od snajperskog metka tokom opsade Sarajeva. Metak je prvo pogodio njegovu mamu, a onda je, gladan smrti, nastavio svoju monstruoznu putanju. Završio je u Nerminovoj glavici. Stojim pred njegovim  plavičastozelenim, ručno pletenim, džemperom, koje onako grubo pletu naše bake. One iz Sarajeva ili Vareša ili one iz Kragujevca ili mog sela Stragari podno Rudnika. Taj džemper je zajednički imenitelj Balkana. Stojim pred tim grubim vezom i plačem. Razmišljam kako bi moj Lav izgledao u tom džemperu. Sljedeću asocijaciju ne smijem da izgovorim. Trenutak spoznaje Nerminove majke. Ona je preživjela.

Katarze nema

Izložba „Sarajevo, opkoljeni grad“ koja je otvorena u kulturnom centru „Parobrod“ u samom centru Beograda svojom iskrenošću, snagom faktografije, ali i ljepotom ogoljene i nepatvorene emocije građana Sarajeva, koji su i sami učestvovali u kreiranju izložbe, pokušala je objasniti da 23 godine od kada je rat u BiH završen ne smiju biti alibi za nedostatak iskrene i bratske katarze između dva veoma bliska naroda. Srpskog i bošnjačkog.

Preskočiću obaveznu političku korektnost u ovakvim prigodama. Te katarze još nema i pitanje je da li će je naša generacija doživjeti. Publika koja je u velikom broju posjetila izložbu nije main stream publika Srbije, niti su mediji koji su propratili otvaranje oni koji posjeduju nacionalnu frekvenciju. Sve je jasno. Tavorenje u hibernaciji populizma, čiji je ultimativni oslonac lakoća pridobijanja glasova na izborima, ne dozvoljava da se bilo šta promijeni nabolje.

Da je drugačije, stalna postavka Historijskog muzeja BiH bi morala biti stalna postavka Muzeja u Beogradu. Što, naravno, nije realno. Jedan veliki jugoslovenski pisac Danilo Kiš je u svojoj „Enciklopediji mrtvih“ izgovorio još opakiju rečenicu: „Gdje svi lažu, niko ne laže.“ U slobodnom prijevodu „Gde su svi ubijali, niko nije ubijao“.  

Porodični amanet

Bez ovih odgovora i prije svega individualizacije krivice teško je pomjeriti stvari s mrtve tačke. Sve sam više uvjeren da će tek naredne generacije uspjeti u ovom plemenitom naumu. Zato ću svog sedmogodišnjeg sina Lava odvesti na sarajevsku izložbu u „Parobrod“, staćemo ispred Nerminovog džempera, a onda ću pokušati da mu pojasnim: „Sine, bio je jedan strašan rat u Sarajevu. Prve su počele zle čike s brda. One su ubile Nermina. One su pokušale da ubiju i tvog tatu koji je pomagao ljudima u Sarajevu, ali je on nekako preživio jer je snažno želio da se ti rodiš. I sačuvaš uspomenu na Nermina. Koju ćeš jednog dana prenijeti svom sinu.“

To je naš porodični amanet.

Da li znate koji je grad bio pod opsadom četiri godine?

Jedan od glavnih motiva za predstavljanje ove izložbe u Beogradu je neupućenost jednog dijela društva u Srbiji tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Istraživanje javnog mnijenja

Fond za humanitarno pravo proveo je prije malo više od godinu istraživanje, a jedno od pitanja bilo je: „Da li znate koji je grad bio pod opsadom četiri godine?“

Tek dvadeset i tri posto anketiranih je odgovorilo da je to Sarajevo.