Iako je na odmoru s porodicom, prvi čovjek Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) Gerald Knaus ne odmara.
Razgovor s njim uradili smo u pauzama intenzivnih konsultacija s evropskim političarima koji su rastuće zabrinuti pričama o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije i prekrajanjima balkanskih granica.
Benzin na vatru
Je li promjena granica način da se riješe balkanski sukobi? Ili je to dolijevanje benzina na vatru?
- Ideja da se problemi manjina rješavaju tako što će se one zbrisati time što će se granice promijeniti uvijek je eksplozivna! To je način da se stvore novi sukobi. Na Balkanu je to vraćanje sata na osamdesete godine prošlog stoljeća. Umjesto da se debatira o reformama, intelektualci i političari s prostora bivše Jugoslavije fokusirani su na granice i etnička pitanja. A svi znamo kako se to završilo.
Svako ko ima imalo znanja o historiji i ima makar mrvu zdravog razuma, mora biti protiv ideja razmjene teritorija i prekrajanja granica.
Dobro. Ipak, šta Vi mislite o tome da Kosovo i Srbija razmijene teritorije?
- Ma debata nije uopće o teritorijama. Ono što cijelu ovu priču čini opasnom jeste da se govori o ljudima. Ovdje imamo posla s najstarijom nacionalističkom idejom: možete biti sigurni i imati pristojan život samo ako živite u okviru vlastitog plemena, naroda, gdje vas okružuju ljudi koji su iste vjere i istog jezika. Zato takvi i zagovaraju da se granice ponovo povlače, kako biste svi bili u jednom plemenu, u jednoj državi.
U prošlosti ovo je izgledalo jednostavno, pa čak i zvučalo pozitivno. Zašto ne formirati države da ljudi koji dijele toliko zajedničkih karakteristika, budu pod jednim „kišobranom“? No, kada se takva nakana počne primjenjivati, obično postane monstruozna. To je zato što su društva šarolika, a ljudi se ne žele preseljavati ili da ih neko premješta.
Zajedno s legitimiranjem nasilja, to je postala najopasnija ideja za ostvarenje političkih ciljeva. Posebno se to dobro vidi u recentnoj balkanskoj historiji. I svaki regionalni političar te evropski zvaničnik koji opet oživljava ovu frankenštajnovsku ideju opasno je neodgovoran.
Ako debata nije o teritoriji, zašto srbijanski i kosovski čelnici uporno o tome govore?
- Niko ne zna o čemu se zapravo priča. Predsjednik Kosova nije dobio mandat od Parlamenta da u ovom momentu priča o bilo čemu. On ponavlja da se radi o „korekcijama granica“. Dobro. Bilo je tih korekcija i ranije. Ali svi znaju da to nije ono što Beograd hoće – nekoliko nenaseljenih područja i pokoja šuma na sjeveru Kosova.
Ovdje se radi o ljudima. Pravim ljudima, njihovim životima i sudbinama punim traumatičnih iskustava. Kako na Kosovu, tako i u Srbiji. I sličnih pa i istih iskustava je svuda u regionu.
Svjedočimo da dvojica predsjednika razgovaraju bez ikakve transparentnosti o tome gdje će i kako će konkretni ljudi živjeti. Radi se o budućnosti desetina hiljada ljudi. To je metod koji su evropski diplomati koristili u 19. stoljeću tokom Berlinskog kongresa. I svi znamo kako je to okončano – serijom ratova na Balkanu u narednih stotinu godina i milione raseljenih.
Nemoćni Tači i Vučić
Ipak, nameće nam se kao jedino rješenje – razmjena teritorija.
- To je pogrešno! Sam razgovor o toj temi potpaljuje strasti i zbog toga su takvi razgovori ne samo nemoralni nego i suludi. Već imamo situaciju gdje je sve više ljudi zabrinuto politička se agenda mijenja... niko nema koristi od toga.
Predsjednik Kosova Hašim Tači neće dobiti mandat parlamenta da trampi sjever te države. Niti će Vučić moći predati Preševo i Bujanovac.
Najbolji izlaz iz svega ovoga je da grupa evropskih država stanu „čizmom“ dolje i kažu: ohrabrujemo kompromisni dogovor. Ali, neki načini kojima mislite „riješiti“ pitanja manjina su apsolutno neprihvatljivi! Čak i ako se nacionalisti s obje strane slažu s tim.
Ništa od toga! O trgovini teritorijama se vrlo ozbiljno razgovara i o tome su brojni zapadnjaci informirani i ne malo njih učestvuje u pravljenju takvog rješenja.
- Zamislimo na moment da su lideri Srbije, Kosova i EU angažirani u takvom razgovoru. Ali, taj dijalog ne vodi nikuda! Naravno, za neke od aktera to jeste određeni napredak. Srbija treba dokazati EU da ozbiljno traži rješenje.
Imajte na umu da niko u Srbiji odista ne želi da je cijelo Kosovo u sastavu Srbije. Da imaju parlament u Beogradu, slično kao u Skoplju, gdje se sve debate vode na dva jezika, da se iz Srbije transferira novac za razvoj ruralnih dijelova Kosova, da se poslovi u javnoj upravi dijele između Srba i Albanaca, i to na svim nivoima...
Šta je onda za nacionaliste drugo najbolje rješenje, kada je opcija potpune kontrole Kosova nerealan cilj?
Dobijete neke teritorije Kosova i dajte im međunarodno priznanje koje je svakako neizbježno.
I onda to predstavite EU kao kompromis.
Naravno, svaki srpski lider koji brine o Srbima na Kosovu ne bi išao tim putem. Ali ovdje se ne radi o njima.
Kako mislite? Pa samo se o tome govori – interesi Srba ističu se u prvi plan. Doduše, govori se o onima na sjeveru te države.
- Ali, većina kosovskih Srba ne živi tu. Većina njih ne može se teritorijalno spojiti s Srbijom. Ukoliko dođe do podjele Kosova, život tih ljudi, a ponavljam, oni su većina kosovskih Srba, bit će teži!
U nedavnoj historiji imamo iskustvo, naprimjer, Grka koji su ostali živjeti u Istanbulu, nakon dogovora dvije države o „korekcijama“ granica iz 1922. godine. Njima je dopušteno da ostanu, ali nisu imali punopravni status državljana, niti građana Turske. I prvom prilikom kada su se grčko-turski odnosi pogoršali zbog Kipra, grčka zajednica u Turskoj propatila je. Logika je (bila) da su takve grupe ljudi taoci.
Kosovski Srbi, kao ni Albanci u Srbiji ne smiju biti taoci svojih vlada koje diskutiraju o njihovoj sudbini.