Kako se zahuktava predizborna kampanja tako, gotovo svakodnevno, javnu scenu zapljusne neka od izjava kojom se žele diskreditirati suparnici u izbornoj utrci, stoji u reakciji Mirsada Tokače, člana GO Stranke za BiH.
Njegovu reakciju vam donosimo u nastavku:
Tako se ovih dana iz SDA krugova pojavila formulacija koja pojedinim kandidatima za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda spočitava kredibilnost jer, navodno, „...onaj ko predstavlja Bošnjake mora ličiti na njih, dijeliti njihove osnovne vrijednosti, ličiti na narod koji žele predstavljati“, a potom se redaju kriteriji/vrijednosti koje voluntaristički određuju ko bi to bio podoban, pa kažu: „...da kandidati moraju dolaziti na dženazu u Potočare, dolaziti na Šehidsko mezarje Kovači, da ne smiju dovoditi u pitanje ono što je radio Alija, da za Bajram moraju doći u džamiju...“. Sve u svemu, kako oni kažu, „moraju ličiti na svoj narod“.
Probleme koje provociraju ovi kriteriji namah postavljaju suštinski nova pitanja: zar su zaista Bošnjaci kao narod u kulturno-tradicijskom, političkom, identitetskom i svakom drugom smislu reducirani na ovih nekoliko vrijednosnih kriterija?! Zar zaista nije Bošnjak po SDA standardima onaj ko se u različitim povodima ne uslika u Potočarima ili na Kovačima ili ne ide u džamiju?! Možda dotična gospoda zaboravlja da postoje Bošnjaci koji su za Srebrenicu uradili mnogo više od ceremonijalno-političkog pojavljivanja na godišnjicama obilježavanja genocida u Srebrenici.
Zar dotični kreatori kriterija podobnosti zaboravljaju da među Bošnjacima/Bosancima ima veliki broj agnostika, ateista, a zašto ne i pravoslavaca i katolika ili ljudi s nekim drugim vjerskim ubjeđenjima?!
Ili, da poredak vrijednosti i sposobnosti koje treba imati potencijalni kandidat za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda može biti postavljen i na sljedeći način. On je vizionar, ličnost s državničkim refleksom, hrabar, harizmatičan, posvećen, stran mu je klijentelizam i nepotizam u postavljanju kadrova na ključne pozicije u državi i javnim preduzećima, nije učestvovao u nezakonitim predatorskim privatizacijama i na njima se nabrzinu obogatio, posjeduje izuzetno obrazovanje i međunarodne reference, javno ne demonstrira svoja vjerska uvjerenja niti instrumentalizira vjeru u političke svrhe, jer se zalaže za sekularnu državu ravnopravnih građana, jer se ne uzdržava kritike političkih lidera koji su u prošlosti činili greške i time ne pothranjuje kult ličnosti...
Ustvari, zašto bi uopće pojedinac kao ličnost od integriteta i vlastitog profesionalnog, kulturnog, političkog ili nekog drugog identiteta i osobnosti koju kao pojedinac posjeduje, morao biti reduciran na nivo stereotipa o vlastitom narodu. Ili, zašto je uopće potrebno kolektivne osobine bilo kojeg naroda prenositi na pojedince. Jer, biti kandidat za tako visoku državničku funkciju, traži od pojedinaca-kandidata da na određen način budu avangarda vlastitog naroda, traži od njih liderske i menadžerske sposobnosti, koje ne može posjedovati cijeli narod, moraju posjedovati izuzene organizacijske sposobnosti i državničku hrabrost, koju ne može posjedovati cijeli narod, podrazumijevaju izuzetno obrazovanje i poznavanje barem jedng stranog jezika, što ne može posjedovati cijeli narod, traži niz vještina komuniciranja, koje nema narod kao kolektivitet, itd. itd.
Sve ovo što dolazi iz etnonacionalnih krugova zvuči populistički, udvarački i manipulativno, jer je očigledno i potpuno vidljivo da oni koji šire demagošku priču o potrebi sličnosti vlastitom narodu sve manje, a neki nikako, ne liče na taj narod. Oni su se davno odmetnuli od tog istog naroda i sjete ga se samo kada trebaju sačuvati vlastite fotelje i stečene privilegije. Upravo oni su iznevjerili kolektivne nade tog naroda. Oni su davno prestali brinuti za interese naroda kojem bi trebali ličiti i iznevjerili njihove potrebe. Jednostvno, valjda je svakome iole inteligentnom jasno da narod ne treba one koji će ličiti na njega, nego one koji umiju, hoće i mogu rješavati njihove dnevne probleme, zapošljavati njihovu djecu, graditi bolnice i autoputeve, vraćati prognane u njihove domove, podizati privredu i činiti narod bogatim, a ne zapuštenim, neobrazovnim, siromašnim.
Oni bi valjda morali znati, prije nego uspostave i pokušaju nametnuti bilo kakve kriterije podobnosti, na šta zaista liči „njihov“ narod. E, da bi to znali, neka pogledaju u statističke podatke i vide koliko je još nepismenog puka, koliko je kompjutera u njihovim kućama, od čega boluju i umiru, gdje se liječe, gdje se obrazuju, kako stanuju i kako se hrane, kako im izgledaju sela i gradovi. Neka pogledaju svjetske rang-liste kvalitata života i zadovoljstva građana njihovim liderima, pa će tek onda vidjeti koliko oni zaista liče na svoj narod i koliko narod ne liči na njih. Jer, kada bi narod ličio na svoje aktuelne lidere, onda bi smo mogli reći da je narod dostigao veoma visok stepen blagostanja i sreće. I umjesto da se bore za promjenu stanja u kojem se nalazi narod, oni svim silama nastoje stvoriti privid da oni liče na narod i da bi bilo najbolje da tako ostane, jer samo u nepromijenjenom stanju naroda i njegovog obmanjivanja da oni liče na narod, moguć je njihov opstanak na vlasti i uživanje u blagostanju koje vlast donosi. Konačno, jedan Kuranski ajet kaže: „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne izmijeni samog sebe“. U kontekstu problema o kojem ovaj tekst govori reinterpretacija bi glasila da se stanje naroda neće promijeniti bez promjene aktuelne vlasti.
