Ostoja Krstić (70), doktor nauka iz oblasti sigurnosti - smjer kriminalistika, poznati je stručnjak za detektor laži.

No, ovaj penzionisani univerzitetski profesor, nakon „Starosemberskog rječnika“, ovih je dana objavio i roman „Teret nasleđa“.

To je, kaže, njegova životna priča, u kojoj od rođenja do penzionisanja traga za zavičajem, koji je veoma rano napustio. Istovremeno, to je i put traganja za istinom. Krstić kaže da je povratak u zavičaj, rodni Batković, bio, na neki način, i njegov životni zavjet.

Nesretna avlija

- Dugo je to tinjalo u meni. Rano sam sebi postavio životne ciljeve, čini mi se od kada sam otišao s rodnog ognjišta. Sve je počelo u ovoj mojoj nesretnoj avliji, u kojoj je grom - nebeska munja, 1949. godine ubio moju majku. Majku, praktično, nisam ni zapamtio, imao sam tek godinu. Ukoliko želite o nekome da saznate nešto više, morate mu čeprkati po koži i začeprkati do djetinjstva. To je jedno od osnovnih pravila psihoanalize. Želio sam ovom knjigom da ostavim amanet mladima, da ih upozorim, na neki način, da ne hrle svjetlima velegrada, kao što sam ja, i mnogi drugi, svojevremeno otišao – priča prof. Kristić.

Svjestan je da su se ljudi oduvijek kretali, da migracije nisu novost našeg vremena, zna kako su danas sela prazna i kako se čudacima smatraju oni koji se vrate u svoje selo.

- Mi u budućnost možemo ići samo uz pomoć sadašnjosti. Iza sadašnjosti je nešto drugo, prošlost. Skloni smo da gledamo samo naprijed i da srljamo negdje, ne znajući gdje idemo. Kao da nismo spremni da se osvrnemo, da vidimo ko smo, šta smo i odakle smo potekli, odnosno gdje smo stigli - mudro nas poučava.

Krstić kaže da je ljudski život sklopljen od vječitog preispitivanja. Iako nije jedini koji je potekao, kako on kaže, iz „deficitarne porodice“, zbog nesretne pogibije majke, niti je jedini bio đak pješak u Batkoviću i Semberiji, želio je ovim romanom konačno zbaciti s leđa teret naslijeđa i prisjetiti se brojnih puteva patnje, odricanja i iskušenja kroz koja je prošao u svom dosadašnjem životu.

- I danas djeca na Balkanu pješače do škole. Nije to ništa novo. Ništa u međuvremenu nije riješeno i zbog toga je to „teret naslijeđa“. Teret mog naslijeđa je višeznačan. Želio sam ostaviti neki trag iza sebe. Moj životni put bio je trnovit i njime se rjeđe ili nikako ne ide. Mnogi danas hrle u te policijske akademije, zamišljajući se kao Džejms Bondovi koji će doživjeti romanse s bujnim plavušama, živeći u izobilju novca i luksuza. Imao sam sreću ili nesreću da sve to vidim, doživim, ali i na vrijeme napustim i da se okrenem ovoj iskonskoj profesiji - pisanju“.

Pet država

Krstić kaže da je najnovijom knjigom, historiografskim, donekle i autobiografskim romanom, pod nazivom „Teret nasleđa“, želio s leđa zbaciti taj „potočni žrvanj i ostaviti neku poruku mladima, svojoj djeci i unucima“.

U romanu, u kojem su kritičari pronašli “prizvuk Andrića i Selimovića”, osvrnuo se i na studentske demonstracije 1968. godine, u kojima je učestvovao, ističući da je živio u pet država, što teško može i danas objasniti kolegama u inozemstvu.

 Divili smo se nekad „Beatlesima“

- I danas čuvam brigadirsku majicu sa Če Gevarinim likom na leđima, uspomene na Patrisa Lumumbu i Crne suze Konga, uspomene na Broza. Kao studenti nosili smo crvene ruže pred Američku ambasadu u Beogradu, protestujući protiv rata u Vijetnamu. Prošao sam trnovit put od seoskog siročeta, koje je nosilo pređne i lanene košulje u djetinjstvu, od bosonogog dječaka koji je kročio u Beograd, da bih kasnije dobijao značajna međunarodna odlikovanja, među kojima je i odlikovanje od Sadama Huseina, čijeg sam sina obučavao na Institutu bezbjednosti bivše Jugoslavije. Dobitnik sam i Ordena zasluga za narod Italije drugog reda. S Gadafijem sam pod šatorom razgovarao punih šest sati - kaže Krstić.

Zanimljiva kriminalistika

Krstićeva najprodavanija knjiga je “Zanimljiva kriminalistika”, u kojoj je opisano 460 najinteresantnijih slučajeva širom svijeta na kojima je radio kao poligrafista. Trenutno piše kriminalistički roman i kaže da je skoro stigao do kraja.