Mogao bih, zasigurno, ustvrditi da ima Balkanaca koji se vesele detroniziranju Amerike. Takvi, po pravilu, slave i dižu Donalda Trampa (Trump) u nebesa. Što više Trampa - to manje Amerike, a ne obrnuto. Posebno me iznenađuju neki Bosanci, jer znamo da je što više Amerike - to više Bosne.

Valuta slobode

Za malo dana, koliko sam boravio u Sarajevu, vidio sam najslavnijeg bosanskog pisca u Americi Aleksandra Hemona. Uskoro će postati, rekao mi je to baš na obali Miljacke, redovni profesor literature na čuvenom univerzitetu „Princeton”, tamo gdje su profesorovali Ajnštajn (Einstein) i ostali. E, baš zato valja Sašu opet pitati, iako je o tome govorio za „Avaz” još početkom 2017. godine, šta on dodatno misli o Trampovoj Americi.

Čuo sam svašta i u Skoplju, ali i u evropskom Zagrebu. Jedino Albanci, s bilo koje strane balkanskih međa i granica, ne dvoje: puno bi toga izgubili ukoliko bi američki utjecaj zbog Trampa značajno opao na zapadnom Balkanu. Amerika je još ta valuta kojom se skupo plaća sloboda. Nije to Turska, u kojoj, uglavnom, morate pisati hvalospjeve predsjedniku. Lakše je kritizirati druge!

Doduše, umne opaske na račun američkih grešaka oduvijek su bile korisne.

Trenutak je, čuo sam pametne ljude, kada „treba” pustiti Trampa da pomogne kolaps onih globalnih institucija koje su se začaurile u sebe. A i borci za slobodu su se, nekako, opustili zbog naviknutosti na američku premoć - „Pax Americanu”; to je (bio) onaj isječak svjetske povijesti u kome nije bilo novih svjetskih ratova zbog ekonomske, oružane i diplomatske premoći, a neki vele i neupitne hegemonije SAD.

Ne daj Bože da počnemo žaliti za tim vremenom. Svakako, nije snaga samo u topuzu.

Zato imponira vidjeti baš na sarajevskim sokacima američke profesore, doktore, inžinjere, svjetski poznatog pisca u svojoj mahali. Toliko profesionalaca, a Bosanaca. Tako oni – malo Bosna, malo Amerika! Nose svoj pametni svijet sa sobom gdje god da su, od Čikaga do Mostara, od Karoline do Banje Luke, od Njujorka do Sarajeva.

Da se oni pitaju, ne bi više bilo mjesta predrasudama u našim balkanskim kasabama. Pa, kad već govorimo o zaostajanju, nije ni Amerika bez vizije počela prepuštati svoju premoć i ostalima. A nije ni Kina bez konkurencije.

Otvorena šansa

- Svjetska banka predviđa da će među četiri najmoćnije zemlje svijeta 2050. godine, osim Kine, Amerike i Indije, biti i Indonezija, kao najmnogoljudnija islamska zemlja - priopćio mi je u Zagrebu 96-godišnji Budimir Lončar, svojevremeno Titov šef diplomatije i ambasador u Vašingtonu i Džakarti.

Slijede, naravno, Brazil, Meksiko i Turska - ako preživi autokratiju, dokazujući da je vitalni, demografski faktor važan kao i kapital. To je poenta! Balkan se zaista mora upitati kako zaustaviti curenje populacije. Bosna je moguća bez Bošnjaka, bosanskih Srba i Hrvata, ali nije bez mladih i zdravih ljudi, bez obzira na vjeru i naciju. Zato je najbolja američka investicija bila u nekad bosansku mladež, sada osebujni američki stalež. Odškolovali su ih da postanu svjetski ljudi.

Kao što se svih ovih godina do danas Kinezi, Indijci, o Rusima da ne govorimo, nisu ni usudili školovati druge i kulturno drugačije. Naravno, teško je stalno hvaliti i Ameriku. Posebno pred obrazovanim čitaocima, ali i samokritičnim Amerikancima, kojima se svaka apoteoza gadi.

Džozef Štiglic (Joseph Stiglitz), američki nobelovac i profesor ekonomije na „Columbia” univerzitetu, kaže kako je Amerika prerasla iz društva nejednakog starta (zbog različitog nasljedstva) u zemlju monopola, u kojoj se šanse čak dodatno smanjuju za mlade Amerikance. Ali, Amerika je bar otvorena šansa.

Zato hvala (i bosanskim) imigrantima koji kreću ispod nule, bez kompleksa zbog svoga imena i prezimena. Oni su još ono najbolje što znamo o Americi. Nekad zaista treba glavom kroz zidove, ne mareći za estetiku.

Oskar Vajld (Oscar Wilde) je svojevremeno rekao kako je Amerika „jedina zemlja što je od barbarizma do dekadencije - prošla bez civilizacije”.

Dok sam šetao Sarajevom, skoro da sam se ponosio svojim novim američkim primitivizmom. Jer, radi se, ipak, o novom početku. A ne kraju, kako neki misle.