Nedavno je Jugoslovenska kinoteka proslavila 69. rođendan i povodom toga najboljima su dodijeljena priznanja „Zlatni pečat“. Ovogodišnje nagrade pripale su sjajnim glumcima Mirijani Karanović i Bogdanu Dikliću, koji su u prostorijama ove institucije u Beogradu preuzeli svoja priznanja.
Kako je i istaknuto tokom svečane ceremonije, i više nego zasluženo ovi vrsni glumci su dobili “Zlatni pečat“.
Uvjeti za penziju
Legenda bivšeg jugoslavenskog glumišta Bogdan Diklić (65) iza sebe ima brojne nezaboravne uloge, a poznat je i po tome da se rijetko oglašava u javnosti.
Ipak je u razgovoru za „Dnevni avaz“ prokomentirao nagradu, a otkrio nam je da ove godine ispunjava uvjete za penziju pa će se, vjeovatno, najviše posvetiti sebi.
- Iako se ne osjećam staro, nekako sam se istrošio, ponestalo mi je energije i snage. Jednostavno je nastupio period kada se trebam malo odmoriti i posvetiti sebi - govori nam Diklić.
Zdravlje, je li dobro?
- Dobro sam, što ne bih bio! Idem tamo gdje mi se ide, ne idem tamo gdje mi se ne ide.
Nedavno ste primili priznanje Jugoslovenske kinoteke. Koliko Vam ono znači?
- Nagrada, generalno, pripada svima; od scenarista, reditelja, garderoberki, šminkerki… Ljudima koji su bili oko mene i radili sa mnom, i nadasve ona pripada i mojim kolegama. Taj dan prilikom preuzimanja nagrade samo sam bio njihov izaslanik. Odnosno, bio sam naš zajednički predstavnik koji je primio priznanje, a nisam ga mogao sam zaslužiti i dobiti. Nisam lažno skroman, nisam uopće skroman, ali logično je da ovo priznanje pripada i svima njima. Odnio sam ga kući, ali uvijek jesam i bit ću zahvalan svima njima.
Idemo dalje
Kada ste se retrospektivno osvrnuli na svoje filmove, jeste li pomislili da ste mogli nešto drugačije ili bolje uraditi?
- Nisam pomislio da sam mogao uraditi nešto bolje i drugačije zato što sam tog trenutka uradio najbolje što sam mogao i što sam bio u stanju, a koliko je to dobro, ja ne znam. To su neke uloge koje sam radio prije 30 i 40 godina i naravno da danas te uloge ne bih ni dobio da tumačim, jer sam onda imao 25 godina, a danas 65. Tako da, što bi se reklo, sve u svoje vrijeme, i drago mi je da sam ih odigrao.
Generalno, koliko Vam nagrade u životu znače?
- Nagrade su kao nova stvar koja čovjeka raduje dan-dva. Jednostavno je, počastite društvo i idete dalje.
Pratite li društvenu situaciju?
- Sjećam se da su mi po tom pitanju svašta u usta stavljali. Pričali smo o nagradama i „Zlatnom pečatu“ i mislim da je to u svakom smislu ljepša, ali i zanimljivija tema od surovog društva i politike koja nigdje ne vodi.
Snimati „Mamaroša“ bio mi je najteži posao
- „Mamaroš“ mi je bilo jedno od najnapornijih snimanja u životu i neću ga nikada zaboraviti. Imao sam mnogo toga da radim u različitim vremenskim periodima, različitim meteorološkim uvjetima... Bilo je tu svega što mi nije išlo naruku. Radilo se noću, danju i svakodnevno, zato, valjda, to snimanje pamtim kao najteži posao - otkriva nam Diklić.
Kroz šalu kažem šta mislim
Jeste li nešto novo naučili od ljudi koje ste spomenuli?
- Iskreno, kada pogledam s kojim sam sve veličinama imao priliku raditi, morao sam nešto naučiti od njih i, eto, naučio sam. Na kraju krajeva, nisam bio tako loš u poslu koji sam napravio i koji je iza mene. Ovo su, u jednu ruku, moje pošalice, ali one u kojima ima istine. To je, zapravo, neka forma kroz koju kažem ono što zaista mislim.
