Za stanje ljudske psihe ili karaktera u kojem sebi čovjek umisli da stoji iznad svega i svačega i da je nedodirljiv naš narod bi rekao - „udarila sila u glavu“. Tako se osilio i kragujevački biznismen (ili bolje reći mešetar) Dragan Šolak.

Nezasiti pohod

Počeo je sa sitnim prevarama u branši koja devedesetih godina prošloga stoljeća u balkanskim krajevima ne da nije bila zakonski regulirana nego nije ni postojala. Krećući od preprodaje filmova nacrno, uglavnom piratskih snimaka, Šolak se otisnuo u svijet televizije. Ali, kao što to inače biva na našim prostorima, izbjegao je ka tronu TV kraljevstva ići regularnim putem, jer je on, naravno, teži, a i što bi kad može lakše.

Reklame su unosan posao, a televizije na kojima se emitiraju mogu biti moćno oružje. Moguće da je Šolaku kroz glavu tih godina prolazila i ona čuvena izjava Vinstona Čerčila (Winston Cherchil) „Dajte mi sedam dana BBC i vladat ću svijetom“.

Šolak je sve koristio. Kroz televizijske programe rešetao je sve one koji bi mu stali na put, pa i one koji ne žele biti na njegovom putu. U svemu tome dobro ga je išlo. Uspostavio je monopol gdje god se pojavio. Prvo u rodnoj Srbiji, pa Crnoj Gori, a onda je pošao u pohod na BiH, Hrvatsku i Sloveniju...

Gdje god je došao, stvarani su isti problemi. Poreznicima koji su provjeravali rad njegovih firmi nikad se nisu poklapale računice, uvijek je negdje falilo novca.

Osim što je izbjegavao plaćanje poreza, Šolak je bezobrazno koristio sve resurse država u kojima je „poslovao“. Tamo gdje je kršio pravila plaćao je i kazne, ali... Tu dolazimo do još jedne slike bahatosti. Kazne koje su mu ispostavljane bile su višestruko niže od onoga što bi zaradio.

Posao za istražitelje

Predmet medija postao je nakon što je novac koji je na taj način „zaradio” počeo i trošiti u stilu: kupujući avione, automobile, kuće, zgrade...

Novinari i dalje prolaze kroz mračni mešetarski labirint pokušavajući ući u trag svim Šolakovim firmama koje su se svakodnevno otvarale i zatvarale, zbog čega je vrlo teško ući u trag silnom mešetarenju, mada to i nije posao novinara, već istražnih organa.

Kako su glasovi protiv Šolakovih teških malverzacija sve glasniji i u BiH i u Hrvatskoj, očekivati je da će pokrenuti i istražitelje da i oni uđu u labirint i pročešljaju poslove kragujevačkog biznismena.

Priča koja se naprosto ne može pratiti 

Jedan od najvećih novinarskih pokušaja da se razmrsi klupko Šolakovih firmi bio je istraživački novinarski projekt „Ko je vlasnik interneta“, u kojem su novinari slovenskog “Dela” istraživali vlasničku strukturu najvećeg regionalnog kablovskog operatera „Telemacha” i došli do zapanjujućih saznanja, ali bilo je nemoguće upratiti sve.

Slovenci su uspjeli popisati sve kompanije koje su učestvovale u medijskom biznisu u kojem se spominje Šolak, ali jedan od zaključaka bio je da se ta priča zbog velikog broja učesnika naprosto ne može pratiti.

Lanci transakcija bili su takvi da ni najiskusnijim znalcima nije bilo moguće sve rekonstruirati, a neko je duhovito primijetio da sve sliči na babuške. Iz jedne kompanije izlazi druga i tako unedogled.