Čak i oni koji godinama prate i poznaju rad nesvakidašnjeg tuzlanskog umjetnika Damira Avdića, teško će vam povjerovati ako im kažete da po kući pjevušite njegove stihove.
- Nema više bella, bella ciao bella...
Ko ih jednom čuje uživo, ostat će mu urezani u pamćenje. Dio su desetominutnog djela pod nazivom “Detroit”, vrhunskog uratka kojeg je apsolutno pogrešno jednostavno nazvati pjesmom.
Damir Avdić jedna je od onih ličnosti čija su djela bogatstvo kojim biste se poželjeli okititi. Autor vrhunskih tekstova specifikuma teško prijemčljivog široj publici, secira društvene pojave, život i čovjeka mnogo bolje od onih koji se bave izučavanjem tih pojava.
Rok-pank filozof, koji živi u Ljubljani, izdao je u oktobru sedmi studijski album “Amerika” sa devet pjesama. Kritika ga hvali, njegova publika uživa u do sada najplodonosnijim godinama njegovog rada, ubire nagrade za muziku za predstave...
Energija dolazi od rada
“Amerika” je Vaše sedmo studijsko ostvarenje. Jeste li stali i zamislili se nad tim podatkom?
- Kad pogledam unazad, iznenadim se koliko je toga. Ali, ne razmišljam o tome, samo sviram i snimam. Sad sam izračunao da imam nekoliko sati snimljene muzike za pozorište i film. Kad sam tek počeo, htio sam objaviti album s tom muzikom, ali sada i nje ima za nekoliko albuma.
Od "Trnja i žaoka" do "Mrtvi su mrtvi" prošle se četiri godine. Kasnije se broj godina između albuma smanjivao na dvije pa na jednu. Stvaralačka energija i zrelost očito su dosegli vrhunac. Odakle je crpite? Čemu je pripisujete?
- Što više radiš, više idaja dolazi. U posljednjih nekoliko godina stalno sam u nekoj kombinaciji koncerata, predstava i pisanja tako da se mnogo toga dešava. Energija dolazi od rada.
Uz sve to, pišete knjige, stvarate muziku za predstave i filmove za koje pristižu nagrade. Možemo li se uskoro nadati nekom novom djelu? Muzici u bh. predstavi, filmu? Knjizi?
- Na fizičkom izdanju albuma “Amerika” je i novi roman “Rodeo”. A prošle sedmice je u Tuzlanskom narodnom pozorištu bila premijera predstave “Zrno soli ili sretan rođendan, Marina”, za koju sam radio muziku, a i pojavljujem se u njoj. Predstavu je režirala slovenska rediteljka i glumica Neda Rusjan-Bric, koja je i napisala tekst.
Predstava je rađena tako da se može igrati na velikoj pozornici i u stanu. Prvo izvođenje je i bilo u stanu, dva dana prije premijere, jedno skroz drugačije iskustvo, kao da sam upao usred nečije lične drame u kojoj ne želim učestvovati, a da mi je da čujem sve. Priča se odvija istovremeno, u jednom danu, u Bosni i Sloveniji.
Bosanska priča je ono što se odvija na pozornici između tuzlanskih glumaca Remire Osmanović, Midhata Kušljugića i Edisa Žilića, a slovenska je na platnu, koje je, ujedno, i najveći dio scenografije, s glumcima iz Slovenije Peterom Musevskim, Aljošom Trnovšekom. S njima sam i ja. Predstava će otvoriti “Tedan slovenske drame” u Kranju u martu iduće godine. Rađena je u koprodukciji s Kranjskim narodnim gledališčem.
Politika se nema čega bojati
Vaša publika je navikla da ne mijenjate mnogo svoj izražaj. U najavi novog albuma dali ste objašnjenje da su primjetne promjene u zvuku i strukturi pjesama, uz psihodelične momente.
- Pjesme su dosta duže nego na prethodnim albumima i dominira “delay”, koji, doduše, i nije neka novost onima koji dolaze na koncerte, jer ga koristim već neko vrijeme. Od “Mein Kapitala”, tačnije. Tada sam uživo izvodio priču “Ja, anarhista”, koja se nalazi na fizičkom izdanju albuma.
U pjesmi "Anarhokapitalizam" kažete: “Pravna država postoji kako bi je pravna nauka vodala na uzici... anarhokapitalizam, posljednja velika pobjeda... mi smo shvatili šta kapitalizam nije, nije dovoljno da su ljudi samo sirotinja...” Pitanje je: Jesmo li mi išta shvatili?
- Nismo mi ništa shvatili, oni su shvatili. Pod “oni” mislim na novu generaciju neoliberala. Država postoji samo formalno. Rob je tržišta i bonitetnih organizacija, koje je u svakom trenutku mogu otpisati. U njenom vlasništvu nije ništa. Ima nacionaliste koji su izvršili denacionalizaciju, omogućili neviđenu pljačku, bacili je na koljena i uništili bilo kakvu mogućnost stvaranja, ne nacionalne nego bilo kakve države.
Koliki je neprijatelj država kapitalizmu, vidi se najbolje iz uništavanja država koje žele imati kontrolu nad kapitalom. Ono što je nekada izgledalo kao fikcija, ukidanje države u korist slobodnog tržišta, danas je stvarnost. Samo je pitanje dana kada će zaživjeti sudovi na kojima će korporacije moći tužiti državu zbog tržišnih “nesloboda”. Osim toga, imamo demokratiju, a uvjerili su nas da ne vrijedi glasati, jer su svi isti.
Iako ne volite pretjerano govoriti o aktuelnom političkom trenutku, ipak ću insistirati: situacija u bh. društvu je veoma loša. Ne moramo je čak ni porediti s ranijim godinama. Zapeli smo na putu prema EU, pred nama je predizborna godina, situacija je u svakom segmentu života loša.
- Politika se nema čega bojati. Na izbore izlazi jedva nešto više od pedeset posto birača. Oni nisu u opasnosti. Samo kruže. Ispadnu oni koji su jedva prešli prag i to je to. Nedavno sam bio u BiH i čuo sam na radiju da zemlja godišnje gubi skoro milijardu eura evropskih sredstava za pomoć poljoprivredi, jer nema ni uređeno ministarstvo?! Kako odgovoriti na bilo šta? Jedni odlaze iz zemlje, a njihove familije ostaju kao taoci, kojima šalju pare, kojima oni plaćaju poreze i drže birokratski aparat. Savršeno.
Ne znaju šta bi s kulturom
Naš oskarovac Danis Tanović iznio je kritike na račun države da apsolutno ne vodi računa o kulturi. Umjetnici su prepušteni sami sebi. Zanima me viđenje iz Vaše perspektive.
- Razlog je banalan i žalostan. U politici nema više nikoga ko bi se želio ušminkati kulturom. Svejedno im je. Ne mislim ni da se oni boje kulture, oni, jednostavno, ne razumiju šta bi s tim. Oni misle da je to preseravanje. Oni ne mogu naći vezu između toga da najuspješnije evropske zemlje imaju veliku umjetnost.
I, još gore, oni koji ovdje imaju novac, oni nisu bogati, oni samo imaju pare. Oni nemaju svijest bogatih ljudi. Bogat čovjek kupi sliku kao kapital. A onaj koji samo ima pare, kupi njivu, da mu stoji. Zašto bi postojao muzej kad na tom mjestu može biti salon automobila? To što su u salonu automobila, najbolji auti iz zemalja gdje je vrhunska umjetnost, to je nemoguće povezati.
Bogatstvo je imati filozofiju, mi imamo tržne centre. Na ovim našim prostorima tržne centre kao da Banksy radi. Niknu neočekivano, tamo gdje im se najmanje nadaš.
“Onima koji bi ratovali, ratujte, pišaće po vašim leševima”, posljednji je stih u pjesmi "J***š rat". Vraćate se u prošlost, ukazujete na sadašnjost i upozoravate na budućnost?
- Posljednjih godina je primjetna ta fascinacija ratom i to mi nikako ne ide u glavu. Ne poznajem nikoga od onih koji su prošli kroz rat da bi ga opet željeli tako da mi nije jasno ko su ovi. Ili ga nisu vidjeli ili su ga preživjeli u komociji.
