Bliži se kraj ili je već kraj svih takmičenja u ovoj sezoni za omladinske selekcije, u svim sportovima. 

Ako gledamo iz perspektive roditelja, iza nas je godina maksimalno pružene podrške našoj djeci da postignu najbolje u sportu kojim se bave. Naša najbolja namjera pokretala nas je da učinimo sve za njihov uspjeh. Prošli smo stalnu trku i frku, pratili smo treninge i takmičenja, borbe i utakmice. Žurili da sve stignemo, da sve platimo, strepili i strahovali, radovali se uspjesima, tugovali nakon poraza.

Jedna strana roditeljske priče

Sve ovo prošli smo s našom djecom, sve zbog želje da naše dijete bude u sportu, da postigne najbolje što može. Ovo radimo jer duboko vjerujemo da naše dijete u sportu ima neku vrstu zaštite i garancije da će se zdravo i korisno razvijati. Jasno nam je da je sport bitan izvor socijalizacije, da se tu uče prave vrijednosti, dobije osjećaj za solidarnost, timski duh, borbenost, upornost, istrajnost, drugarstvo... Istovremeno, naše dijete na sportskim borilištima je daleko od društvenih poroka, droge, alkohola, kocke i drugih.  

To je ta strana roditeljske priče: ulažemo mnogo i očekujemo mnogo. S druge strane medalje su treneri - njima dajemo naše dijete, njima vjerujemo, jako ih cijenimo i od njih očekujemo puno. 

Očekujemo da naše dijete posmatraju kao osobu, sa svim njegovim manama i vrlinama, da koriste dozvoljene metode i jačaju djetetovu spretnost, snalažljivost, pokretljivost, da mu pomognu da razvije samopouzdanje.

Očekujemo od trenera da su svjesni svoje uloge u odgoju naše djece, da oni tu nisu samo zbog sportskog rezultata, da su oni za nas pedagozi, psiholozi, odgajatelji, učitelji, da oni nisu samo treneri. Od njih naša djeca uče jednako kao i od učitelja u školi.

Treneri su dobili tu svetu ulogu i vjerujemo da su dorasli tom velikom zadatku, jer im dajemo svoje dijete da s njim rade, da ga odgajaju.

Ovako to gleda prosječan roditelj kada svoje dijete dovede da bi se bavilo određenim sportom, a sigurni smo da isto ovako to gleda i prosječan trener u bilo kojem sportu. Tu se dodiruju dvije zdrave priče, čiste i najbolje namjere dvije strane, strane bez kojih nema uspjeha u sportu.

Njihovim dodirom nastaje uživanje u sportu, a rezultat je posljedica uživanja. U ovako zdravom odnosu nije bitan samo sportski rezultat, bitne su više vrijednosti koje nadilaze bilo koju medalju ili pehar. Sve je tu na svome mjestu i tada govorimo o zdravoj ambiciji roditelja i trenera.

Otkrili smo našu ambiciju i ona ne predstavlja ništa loše ako je korisna za naše dijete, nas, trenere, klub, za društvo. Ambicija je normalna pojava i ona je težnja za isticanjem, uspjehom ili slavom. Ambicija može biti podsticajna i konstruktivna, uz preduvjet da je u skladu s mogućnostima našeg djeteta (nas samih i trenera) i ako nije uperena protiv drugih ljudi. 

Ambicija postaje destruktivna kada je u neskladu sa sposobnostima pojedinca, kada je nerealna, bezobzirna i udružena sa sujetom, pohlepom i samoljubivošću.

E, tu počinje naš problem. Druga strana puta do medalje. Kako bi rekao Karl Jung: "Najveći teret koji dijete može nositi je neproživljeni život roditelja."

Destruktivne ambicije

Svi mi koji smo u sportu susrećemo se s roditeljima koji dijete guraju u sport, a čija je ambicija destruktivna i polazi od njihovih neostvarenih života, potrebe za ličnim isticanjem, zadovoljenjem svoje sujete i potrebe da su u pravu.  

Tako destruktivno gazimo sve oko sebe uvjereni da imamo najbolju namjeru. Svoje dijete guramo isto tako ambicioznim i pohlepnim trenerima koji u nama samo vide izvor zarade, angažiramo više trenera jer uvijek mislimo da nam nije dovoljno dobro to što imamo, tražimo više i bolje.  

Za neuspjehe redovno okrivljujemo sve oko sebe, na dijete vršimo pritisak i ne pitamo se da li to moje dijete može. Zaboravimo sve dobre strane sporta, zaboravimo sve vrijednosti koje su prethodno rečene, samo se usmjerimo na sebe i vjerujemo da je samo naše mišljenje ispravno. 

Naša destruktivna ambicija uništava sve oko nas. Pa tako na sportskim terenima širom naše lijepe Bosne i Hercegovine redovno prisustvujemo svađama roditelja na tribinama, napadima na trenere, a sudije redovno dobivaju batine kad se god nekom ćefne.

Treneri su postali neznalice, mi hoćemo uvijek više i bolje, ali se ne zapitamo je li to realno i šta će naše dijete dobiti kao posljedicu. To dovodi do sagorijevanja, naše dijete se troši i emocionalno pati i to nikom ne može ni reći, jer mi znamo najbolje. 

Takve roditelje vole isti takvi i treneri, menadžeri i mešetari, koji vas podržavaju i vode u propast.

Stanite i zapitajte se: Zašto se vaše dijete bavi sportom? Je li sretno u tome? Kome dajem svoje dijete da ga uči nečemu? Znam li ja dovoljno o tom sportu da mogu pametovati treneru? Da li klub u koji dajem dijete razvija pozitivne vrijednosti koje treba usvojiti i moje dijete?  

Da biste dobili odgovore na ova pitanja, trebate slušati svoje dijete. Više slušati, a manje mu pričati.

Trebate osjetiti njegov ritam i realno procijeniti, pokušati kontrolirati svoju, a pustiti dijete da razvija svoju ambiciju. Bitna je ambicija djeteta, a ne roditelja i trenera.

Bit će konstruktivna ako se u njenoj podlozi nalaze pozitivne vrijednosti sporta, ako dijete u tome uživa i želi da pobjeđuje uz potpuno poštovanje svakog učesnika u sportu.