Nakon što je završeno 17. izdanje Evropskog prvenstva, o fudbalerima Španije dosad su izgovoreni svi hvalospjevi, ali to je i zasluženo. Sedam utakmica - sedam pobjeda, pregaženo nekoliko favorita. Šta više tražiti od jedne reprezentacije.

S druge strane, u velikom finalu koji su gledali milioni ispred malih ekrana vidjeli smo reprezentaciju koja je eklatantan primjer antifudbala. 

Antifudbalska generacija

Ko bi rekao da će neko navijati za Španiju u finalu nekog prvenstva. Ako se sjetite generacije "Crvene furije", koja je žarila i palila između 2008. i 2012. godine, bili su omraženi. Protiv njih se navijalo, što bi se reklo, "životom". 

I onda vam je sve jasno kada su neutralci njih bodrili protiv Engleske, inače velikog favorita u očima neutralnih navijača. 

Međutim, ova generacija je sve to pogazila. 

Drugi Euro zaredom nakon finala u tunel ulaze pognute glave i bez medalje oko vrata. Jer, tobože, nije to dovoljno, oni su pobjednici. Iako nikad nisu pobijedili kad je trebalo. Kraljevi kvalifikacija, nedovoljno psihički zreli da shvate da je u njima problem.

- Nikad nećete pobijediti, dok ne naučite gubiti - kazao je svojevremeno legendarni Karim Abdul-Džabar.  

Englezi očigledno još nisu naučili da gube. Prilikom dodjele medalja, koje bi im oko vrata stavio predsjednik UEFA-e Aleksandar Čeferin, odmah bi ih skinuli. 

Nema šmeka

Iritantno ponašanje, kakvog se ne bi postidjeli ni one najprljavije selekcije u proteklom stoljeću. Čak ni ne uspijevaju biti simpatični sa svojim antifudbalom. 

"Catenaccio" je naprimjer imao svoj šmek. Ova engleska igra samo smrdi, ako se mogu tako izraziti. 

I dok bi nekako i preživjeli njihove navijače, činjenicu da je antifudbal pobijedio, a njihova je igra bila samo to, rijetko ko bi. Za zemlju koja redovno poziva da se "fudbal vrati kući", malo nude zauzvrat. Jednostavno, to je nedovoljno. Da je u pitanju selekcija s manje talenta, možda bismo svi prihvatili taj način igranja. 

Da se, primjera radi, Slovačka dovukla do finala pobijedivši iste rivale kao Engleska, igrajući stilom "Tri lava", koji su izgledali većinu turnira kao da su ostali bez sve tri lavlje glave, vjerujem da bi im malo ko zamjerio. 

Ipak, oprosta za enormnu količinu neiskorištenog talenta nema. Krivca će, na sreću svih nas, morati tražiti sami. Htjeli oni ili ne, takva je igra.

Ps. Tako nikad nećete vratiti fudbal kući, ako mu je tu dom ikad i bio.