Nema vrtić, nema hotel, nema tržni centar i nema mnoge popratne sadržaje kakvim se mogu ponositi stadioni u svijetu. Nema baš ni najčistije stolice, u to se barem lako uvjeriti, ali je opjevan u pjesmama, toliko voljen i toliko sa sobom nosi neku harizmu i simboliku da je to strancima teško opisati.
Stadion Grbavica je ponos Željezničara, ponos grada Sarajeva, preporodio se i nakon teškog ratnog razaranja.
Gotovo nevjerovatno zvuči informacija da bi se zbog poreznog duga moglo desiti da više ne bude Željin, što bi svakako bila bruka bez presedana.
I dok se ne baš puno plaćeni Edis Mulalić, sa svojim ne baš puno plaćenim igračima, hrva u Premijer ligi i čini ponosnim navijače, ono što se događa s finansijama ovog kluba pomalo podsjeća na sapunicu sa stotinama epizoda kojoj se ne nazire kraj.
Valjda kraj neće biti tragičan, jer bi gubitak stadiona bio gubitak identiteta Želje, nečega što je mnogo više od travnjaka i tribina.
A neko je i za ovo kriv. Željo je klub s najviše održanih sjednica Skupštine u posljednjoj deceniji. Organi kluba su postali kao korzo, gdje se dolazi i prolazi, a za sobom nikada ne počiste mnogi - s imenom i bez imena.