Siniša Mihajlović danas je napunio okruglih 50 godina. Povodom toga s legendom Crvene zvezde i srbijanskog nogometa "Gazzetta dello Sport" napravila je opširan intervju u kojem je sadašnji trener Bolonje otvoreno pričao o svom privatnom životu, odnosu s ratnim zločincem Arkanom, kao i rodnom mu Vukovaru.

Rat na prostoru bivše Jugoslavije

- Svi ratovi su odvratni, ali bratoubojstvo koje smo mi proživjeli u bivšoj Jugoslaviji nešto je najgore što se može dogoditi. Prijatelji koji su pucali jedni na druge, slomljene porodice. Vidio sam kako moj narod pati, gradovi su uništeni, svi pobijeni. Moj najbolji prijatelj je uništio moj dom. Moja mama je Hrvatica, otac Srbin. Kada su se preselili iz Vukovara u Beograd, mama je zvala svog brata Ivu i rekla mu da dođe u našu kuću. A moj ujak je rekao: "Što si odvela muža? Ta srpska svinja je trebala ostati tu da ga zakoljemo." Takva vam je bila tadašnja klima - rekao je Mihajlović.

Arkan

- Posvetio sam mu čitulju. Bio mi je prijatelj, bio je vođa navijača Crvene zvezde. Uvijek se ponašao dobro prema nama, igračima iz kluba i reprezentacije. On je čak uhvatio mog ujaka Ivu i spasio ga je. Htjeli su ga ubiti, ali Arkan nije dao. Nazvao me na telefon odmah. O Arkanu sam pričao puno puta. O tome da sam ga poznavao prije rata, o tome da sam osudio njegove zločine, ali i o tome šta je on predstavljao za Srbe u tom trenutku. Moraju proći barem dva desetljeća kako bismo mogli objektivno procijeniti što se dogodilo. Bilo je to razarajuće za sve. Ovo što ja kažem, isto mogu reći Hrvat ili Bosanac. Proživjeli smo ludilo povijesti - dodao je bivši selektor reprezentacije Srbije.

Vukovar

- Rođen sam u Vukovaru, koji je za mene bio najljepši grad na svijetu. Zatim je postao simbol rata. Nakon rata sam došao u Vukovar. Nisam se mogao orijentirati. Samo skeleti zgrada, nagomilani za stvaranje rovova. Ptice nisu letjele. Nije bilo ni psa na ulicama. Bio je to grad duhova - kazao je aktuelni trener Bolonje.

Međugorje

- Imam snažan karakter. Srbin sam od glave do pete, sa svim vrlinama i manama mog ponosnog naroda. Znam priznati i svoje greške, znam dati i primiti ispriku i uvijek sam spreman za dijalog. Smatraju da sam tvrd čovjek. To je istina. I bolje da me ne provociraju. Ali i čovjek s mudima može biti dirnut. Kad sam prvi put došao u Međugorje, plakao sam kao dijete, nisam mogao zaustaviti suze. Osjetio sam se jačim. Više sam bio taj dan čovjek nego ikada u životu.