Košarkaški parketi su u protekloj deceniji ostali uskraćeni za mnogo stvari koje su ih krasile u nešto daljoj prošlosti. Glavni krivac za to su napredna analitika i promjena pravila.
Priča o odbrani u NBA ligi se završava na broju (ne)postojećih iznuđenih faulova u toku jedne utakmice. Pravila su se promijenila kako bi se napadaču olakšalo, što je i razumljivo. Činjenica je da niko neće gledati utakmice koje završavaju 80:78.
Ipak, vrijedno pomena je i da igrači, koji igraju u najjačoj ligi svijeta, svoje defanzivne sposobnosti pokazuju na međunarodnoj pozornici. Kada se neki od najboljih defanzivaca spuste u defanzivni stav, baš bih volio ko se usudi prenijeti loptu ili pokuša napasti koš.
Tu dolazimo do drugog problema današnje košarke i izgubljene umjetnosti, a to je šut s poludistance. Napredna analitika je izvela svojevrsni atomski napad na taj „neefikasni“ pokušaj i kumovala skoro pa svakom trenerskom okretanju očima koje se desila u posljednjoj deceniji.
"Apsolutna istina"
Deril Mori (Daryl Morey), sadašnji generalni menadžer Filadelfija Seventisiksersa, za vrijeme kada je bio na toj poziciji u Hjustonu bio je jedan od pionira u korištenju napredne analitike.
On je uveo svojevrsnu ideju „zakucavanja i trica“ i oko toga napravio identitet jedne od najboljih ekipa u historiji koja nikad nije osvojila prsten.
Mori je te šuteve proglasio „korisnim“, a njegove kolege iz ostalih 28 ekipa, izuzev Golden Stejta koji je imao Stefa Karija (Steph Curry) i Kleja Tompsona (Klay Thompson), vrlo brzo su prihvatile to kao „apsolutnu istinu“ o tome kako bi se trebala igrati košarka.
To je dovelo do toga da šut s poludistance bude prognan iz napadačkog arsenala mnogih igrača. Današnja košarka ne toleriše da ne znate šutirati za tri poena, sem u nekim specijalnim slučajevima. Jer ako možeš pogoditi s udaljenosti od pet metara, zašto se ne bi pomakao još dva koraka nazad ili naprijed i dobio „efikasniji“ šut.
