Da bi bolje shvatili događaje na košarkaškoj utakmici između Jugoslavije i Italije u francuskom Limožu 30. maja 1983. godine, potrebno je pozvati statistiku u pomoć. A ona kaže da “azuri” prije toga gotovo 20 godina nisu pobjedili “plave” na nekom velikom takmičenju (evropskom ili svjetskom prvenstvu i olimpijskim igrama), a susretali su se gotovo redovno. Nekada je Jugoslavija bila bolja u takmičenju po grupama, a nekada u mečevima koji su direktno odlučivali o medaljama, pa i šampionskoj tituli.

Frustracija Italijana

Lider italijanske ekipe u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog vijeka Dino Menegin mnogo vremena kasnije objasnio je frustraciju njegovu i njegovih reprezentativnih kolega:

– Bilo je jasno, oni (košarkaši Jugoslavije, op.a.) su bili mnogo bolji od nas. Čak i kada smo pružali svoje najbolje igre, pobjeđivali bi nas i sa 20 razlike. Ponekad bi se ponadali da možemo da učinimo nešto više kada bi se oni tokom utakmice međusobno prepirali, ali čak i tada bi na kraju gubili istom razlikom. I, tako, kada gubite postajete nervozni, ostaje vam da provocirate protivnika, što stvara napetost na terenu …

Kad već nisu mogli košarkaškim sredstvima, Italijani u susretima sa Jugoslavijom redovno su praktikovali sitne, sudijama često nevidljive provokacije, kojima su godinama pokušavali da naše košarkaše izbace iz takta. To im, međutim, nije uspijevalo, razlika u klasi je ipak presuđivala …

Italija je do 1983. godine na velikim takmičenjima posljednji put porazila Jugoslaviju na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine. “Azuri” su tada, u utakmici za plasman od 5. do 8. mjesta, trijumfovali sa 75:63.

Menegin je u posljednjim sekundama olimpijskog finala 1980. godine, kada je Jugoslavija već obezbijedila zlato, malo jače isturio koljeno i povrijedio Kićanovića u prodoru ka protivničkom košu. Zbog toga se Kića nije pojavio ni na ceremoniji pobjednika, pa je medalju za njega primio Moka Slavnić.

Dalje, Kićanović i Slavnić su u to vrijeme košarkaški hljeb zarađivali u Italiji, gdje su klupska rivalstva bila veoma izražena i često prelazila granice sportskog.

Sve u svemu, bilo je dosta neraščišćenih računa između naših i italijanskih košarkaša. Tačnije, između Kićanovića i nekih Italijana.

Neraščišćeni računi

U toj atmosferi startovalo je 23. prvenstvo Evrope za košarkaše, koje je održano u francuskim gradovima Limožu, Kaenu i Nantu od 26. maja do 4. juna 1983. godine.

Učestvovalo je 12 reprezentacija podijeljenih u dvije grupe. Grupu A činili su domaćin Francuska, Jugoslavija, Italija, Španija, Grčka i Švedska, dok su u Grupi B igrali Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Zapadna Nemačka, Izrael, Holandija i Poljska.

Po dvije najbolje ekipe iz svake grupe ukrštale su se u polufinalu. Pobjednici su igrali u finalu, poraženi su se borili za broncu.

Praja Dalipagić, Dragan Kićanović, Krešo Ćosić, Mirza Delibašić i Moka Slavnić dostigli su zenit karijere osvajanjem zlatne olimpijske medalje 1980. godine u Moskvi. Time su kompletirali svoju kolekciju najsjajnijih odličja sa velikih takmičenja, jer su prije toga već osvojili evropsku i svjetsku titulu.

Već nakon Olimpijskih igara osjetilo se izvjesno zasićenje kod jugoslovenskih najboljih košarkaša. U nedostatku pravih motiva, “plavi” više nisu bili tako dominantni, što se odrazilo i na rezultate.

Nakon Ranka Žeravice, koji je vodio košarkaše do zlata u Moskvi, u Košarkaškom savezu Jugoslavije pokušali su sa podmlađivanjem na trenerskoj klupi, pa je za prvog stratega “plavih” doveden Bogdan-Boša Tanjević, trener sarajevske Bosne u sezoni kada je osvojila titulu prvaka Evrope.

Nakon “neuspješnog” drugog mjesta u Evropi 1981. godine, na njegovo mjesto se vraća Žeravica, i sa njim Jugoslavija stiže do trećeg mjesta u svijetu godinu dana kasnije.

Već za prvenstvo Evrope 1983. godine obavljena je nova kadrovska promjena – selektor postaje legenda zadarske košarke, ali čovjek bez trenerskog iskustva Đuzepe Đerđa.

Popularni Pino nije mnogo rizikovao pa se opredijelio za iskusan sastav, sa prosjekom godina oko 27. Pod zastavu je pozvao Krešu Ćosića (35), Zorana-Moku Slavnića (34) Dražena-Praju Dalipagića (32) i Dragana Kićanovića (30), igrače koji su osvojili sve što se moglo osvojiti, ali već pomalo ispovrkeđivane, umorne i nemotivisane.

U sastavu su se našla i četvorica debitanata – igrači Partizana Milenko Savović i Goran Grbović, Zadranin Ivan Sunara i 19-godišnje šibensko košarkaško čudo – Dražen Petrović. Petrović je već te sezone izrastao u lidera svoje ekipe, koju je vodio do finala Kupa Radivoja Koraća i domaćeg plejofa. U prvom je Šibenka poražena od francuskog Limoža, a u drugom je zbog “slučaja Matijević” ostala bez titule šampiona Jugoslavije, jer je odbila da odigra ponovljenu utakmicu.

Prekidanje tradicija

Po imenima, Jugoslavija je spadala u najuži krug favorita za zlatnu medalju. Ali, utakmice su pokazale da mnogo toga u ekipi nije štimalo. Pored starosti ekipe i neiskustva selektora, ni odnosi na relaciji Đerđa – igrači nisu bili najbolji.

Jugosloveni su prvu utakmicu protiv “napaljenih” domaćina Francuza dobili sa 80:76, najviše zahvaljujući centrima – Raši Radovanoviću sa 26 poena i Rajku Žižiću sa 14 uhvaćenih lopti.

Ovo je bio šampionat u kojem je Jugoslavija prekinula mnoge dobre tradicije. “Plavi” su do ovog takmičenja imali čak 14 uzastopnih trijumfa nad Špancima, a ovdje su poklekli pred “crvenom furijom”. Ponovo je bio briljantan Radovanović, najbolj jugoslovenskii igrač na turniru, sa 25 poena, Praja Dalipagić je dodao 20, Jugoslaviji je vodila 87:75, ali onda Španci furioznom serijom 16:3 stižu do istorijske pobjede – 91:90.

Već tada se znalo da će utakmica posljednjeg kola protiv Italije biti odlučujuća za plasman u polufinale.

Švedska je apsolvirana sa laganih 103:84, a sa Grcima je bilo napeto. Ekstratalentovani Grk Nikos Galis nemilice je punio jugoslovenski koš, ubilježio je 25 poena, i tek u završnici izborena je minimalna pobkeda – 77:76.

Meč posljednjeg, petog kola Grupe A između Jugoslavije i Italije dobro je počeo, jer su “plavi” kontrolisali rezultat. Sve je išlo po nekom tradicionalnom obrascu, poznatom iz ranijih susreta ove dvije selekcije…

A onda u 15. minutu prvog dijela dolazi do incidenta koji je vjerovatno presudno utjecao na rezultat meča …

Tokom napada Jugoslavije, Marko Bonamiko je u trku laktom snažno udario Dragana Kićanovića u lijevo rame.

Odjednom su se svi sjatili na parketu, nastala je velika gužva. Epilog: Bonamiko je isključen.

Na odmor se otišlo sa prednošću Jugoslavije 42:36.

Nastavljajući svoju igru na ivici (ili preko ivice) faula, Italijani su uspjeli u svom naumu i protivnika potpuno izbacili iz ritma, pa su drugo poluvrijeme dobili sa 21 poenom razlike 55:34.

Pet minuta prije kraja, pri vodstvu Italije 74:62, Enriko Đilardi i Dražen Petrović završili su na parketu poput dvojice hrvača. U trenutku su mladog reprezentativca Jugoslavije okružila trojica Italijana i to je bio znak za novu gužvu na terenu.

Početak makljaže

Peter Vilfan je dotrčao da pomogne svom saigraču, ali ga je Romeo Saketi povukao za kosu, a Menegin krenuo ka njemu kao da želi da ga udari, pa je Slovenac, iskusno, stao u bokserski gard i isturio lijevo rame ne bi li se odbranio od eventualnog direkta.

Shvativši da se kači sa borcima znatno teže kategorije, dotrčao je Đerđin pomoćnik na klupi i Vilfanov zemljak Janez Drvarić, obuhvatio ga oko struka i udaljio od gužve.

Sa klupe je na teren ušao povrijeđeni Kićanović, koji je u jednom trenutku među noge šutnuo Renata Vilaltu.

U tom trenutku nastala je trka po parketu jer su svi italijanski igrači pokušali da stignu Kićanovića, koji je pokušao da se spasi popevši se na zapisnički sto, gdje se već nalazio Slavnić … Umiješali su se i pripadnici policije u pokušaju da smire situaciju koja je pretila opštom tučom …

To je ono što su zabilježile kamere. Priča o makazama dugo se smatrala običnim mitom s obzirom da nije bilo vidio svjedočanstva.

Navodno, u pokušaju da zaštiti svoje saigrače od agresivnih Italijana, Goran Grbović je dohvatio makaze iz torbe masera reprezentacije i njima jurio protivničke košarkaše po terenu.

Taj događaj, nakon mnogo godina, potvrdile su obje strane.

Goran Grbović:

– U tuči Zoran Slavnić stoji na zapisničkom stolu i šutira sve oko sebe. U jednom momentu Dino Menegin, centar italijanske reprezentacije, koji je inače bivši bokser, kreće prema meni i ja instinktivno s poda skupljam specijalni alat za skidanje bandaže napravljen od plastike i krećem prema njemu.

On je vidio da ga se ne plašim i počinje da bježi, a adrenalin me je tresnuo po cijelom telu i nisam mogao da se zaustavim, pa sam ga jurio po terenu. Izgubili smo tu utakmicu, ali se tuča nastavila u tunelu koji je spajao teren sa svlačionicama. Nije bilo lako Italijanima tada …

Dino Menegin:

– Započelo je između Saketija i Vilfana. Došlo je do prekršaja i Saketi ga je uhvatio za uho. Uspjeli smo da ih razdvojimo. Primjetio sam da Kićanović i Vilalta nešto razgovaraju, nisam znao šta govore sve dok ga Kićanović nije udario. Tada je kompletna klupa uletjela u teren, došlo je do opšte jurnjave, a mene je neko udario u leđa. Kada sam se okrenuo i vidio Grbovića, krenuo sam ka njemu, ali je on pobjegao do klupe i iz neke torbe izvadio makaze. To me je zaustavilo …

Situacija se ipak smirila i utakmica je nastavljena. Italija je slavila sa ubjedljivih 91:76 i plasirala se u polufinale, a naše gurnula u u razigravanje od petog do osmog mjesta. Enriko Đilardi (26) i Renato Vilalta (21) postigli su više od polovine poena “azura”.

U jugoslovenskom taboru dvocifreni su bili Dalipagić (21), Slavnić (12), Radovanović (11) i Kićanović (10).

Reagovala je i Međunarodna košarkaška federacija (FIBA). Kićanović je suspendovan jednu utakmicu, tako da ga nije bilo u sastavu za utakmicu sa Izraelom. Međutim, Kića se zbog povrede nije pojavio ni na utakmici sa Zapadnom Njemačkom. Grbovića nije bilo u meču sa Izraelom, ali je igrao protiv Nemaca.

“Azuri” su trijumfom nad Španijom u finalu osvojili zlatnu medalju. Bila je to generacija Marka Bonamika, Dina Menegina, Renata Vilalte, Pierluiđija Marcoratija, Antonela Rive, Romea Saketija, Roberta Brunamontija, Enrika Đilardija …

Prvi put poslije 1955. godine u finalu Evropskog prvenstva nije bilo mjesta za Sovjetski Savez ili Jugoslaviju.

“Plavi” su prvi put nakon 1967. godine, kada su završili kao deveti, ostali bez evropske medalje. Zauzeli su tek sedmo mjesto.

Bili su to posljednji reprezentativni nastupi Krešimira Ćosića, Dragana Kićanovića, Moke Slavnića i Petera Vilfana. Ćosić i Slavnić su te godine okačili patike o klin i zaplovili trenerskim vodama.

Zbog mnogo ružnih stvari koje su se dogodile u okršaju sa Italijom, Kićanović je napustio svoj tadašnji klub Skavolini iz Pezara i karijeru nastavio u Francuskoj.

Dvadesetak godina kasnije, 2005. godine u Beogradu, na oproštaju Aleksandra Đorđevića od aktivnog igranja košarke, Grbović je Meneginu poklonio veliki drveni model makaza kao podsjetnik na taj incident, koji je sa određene vremenske distance svim akterima ostao u sjećanju kao simpatična anegdota.

Ili, što je volio da kaže Moka Slavnić – sve je to samo igra …