Gordan Firić našao se ratne 1993. godine pred ponudom koju bi malo ko mogao odbiti.
Zagrebačka Cibona ponudila mu je četverogodišnji ugovor, podebljan stotinama hiljada maraka, stan za njega i porodicu, školovanje sestri... i to sve u situaciji u kojoj je porodica Firić bila, praktično, u izbjeglištvu u Hrvatskoj iz rodnog Jajca, a sam Gordan nije znao hoće li uopće dobiti neki drugi angažman.
Nije se kajao
No, prihvatiti ponudu tada bi značilo odreći se dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine, s kojom je Gordan izborio Evropsko prvenstvo 1993. i koja se tog ljeta pripremala u Hrvatskoj...
I Firić, kakav jeste, zahvalio se Ciboni na ponudi i vratio reprezentativnim kolegama, s kojima je poslije osvojio senzacionalno osmo mjesto na EP-u u Njemačkoj, što je ostao naš najbolji rezultat u historiji.
- Cibona mi je nudila veliki novac, stan mojoj porodici, tati posao, sestri školovanje... No, nisam prihvatio niti sam se poslije pokajao.
Rođen sam u Bosni, tamo su rođeni i moji roditelji, tamo sam živio 23 godine i bilo mi je prirodno da sa svojim prijateljima igram za reprezentaciju BiH - prisjetio se Firić (48) za naš list malo poznatih detalja od prije 25 godina, kad se stvarala bh. reprezentativna košarka.
- Mi smo tada bili djeca izašla iz rata i imali smo veliki motiv da pokažemo da možemo da igramo košarku, da nismo za odbaciti. U Njemačku smo došli u veoma dobroj formi. Imali smo tri-četiri vrhunska igrača.
Sabahudin Bilalović i Mario Primorac bili su sjajni strijelci, Emir Mutapčić imao je rutinu i iskustvo, Samir Avdić znao je igrati i vani i leđima... Mi mlađi smo pomagali. Bili smo baš zeznuta ekipa - kaže Firić.
Dodaje da nismo loše igrali ni na Eurobasketu 1999. godine, kad smo bili nadomak pobjede nad moćnom Italijom, koju je vodio naš stručnjak Bogdan Tanjević.
- Minutu i nešto do kraja smo vodili. Da smo izdržali, mi bismo išli dalje, a Italija bi, s Bošom, ispala. Na kraju, mi smo se vratili kući, a Boša je otišao do kraja i postao prvak Evrope - kaže Firić.
Počeo u Jajcu
I Firić je igrao za prvaka Evrope, sarajevsku Bosnu, koja je u godinama kad je on stasavao kao igrač, bila košarkaška institucija.
- Iz Jajca, u kojem se tada košarka igrala na betonu, ja sam neke 1985. ili 1986. godine prešao u Bosnu, koja je bila ravna Realu iz Madrida. A po mene su u Jajce došli Mirza Delibašić, Mirsad Milavić i Zijah Kadić.
Delibašiću je za mene javio zenički trener Enver Jahić nakon što me je gledao na jednom turniru u Jajcu. To je bilo kao ostvarenje sna, takvi događaji se nikad ne zaboravljaju - ističe Gordan.
Firić je važio za sjajnog univerzalca koji je mogao pokrivati sve tri vanjske pozicije na terenu. Nakon Bosne, za koju je igrao do 1992., ali i završio karijeru 2007. godine, imao je i zapaženu inozemnu karijeru, tokom koje je najduže igrao u Italiji.
U ovoj državi je i zasnovao porodicu (ima dvije kćerke), a već godinama je trener u Riminiju, gdje radi sa mlađim kategorijama.
- Radim samo s djecom. Ne želim da imam posla sa seniorima, znam kako je to iz vremena dok sam ja igrao, znam kakva je svlačionica. Ja sam zadovoljan, gledam kako djeca napreduju i rastu - rekao je Firić.
U domovini je, kaže, posljednji put bio još 2013. godine.
- Bio sam tada u Sarajevu na revijalnoj utakmici naše reprezentacije u Skenderiji. Kasnije sam imao nekih privatnih problema pa nisam dolazio. I najbliža porodica mi je vani. Kćerke su tu, u Italiji, roditelji u Puli... - rekao je Firić.
Gest patriotizma
Svjedok Firićevih pregovora sa Cibonom bio je tadašnji predsjednik Stručnog savjeta Košarkaškog saveza BiH, istovremeno i organizator priprema u Zagrebu, Sulejman Begović.
- Možete li zamisliti kako izgleda kad jednoj izbjegličkoj familiji, jer su Gordanovi roditelji bili u kolektivnom smještaju u Puli, neko kaže da će dobiti stan u Zagrebu i izdašan ugovor na četiri godine kojim bi riješili egzistenciju? Sve je to direktor Cibone Bože Miličević nudio Gordanu. Tadašnji propisi su, međutim, bili takvi da bi Firić istovremeno morao uzeti i košarkaško državljanstvo Hrvatske, a odreći se našeg. I kad je naš Gordan sve to saslušao zahvalio se Miličeviću i rekao mu da ne može prihvatiti ponudu, jer ne želi ostaviti svoje prijatelje i ne bi mogao da ne igra za svoju državu.
Bila je tu i Gordanova majka, svi smo se frapirali da u momentu kad si ni na nebu ni na zemlju odbiješ nešto tako. To je bio gest patriotizma. Gordan je samozatajan, nikada o tome nije pričao, ali je svojim postupcima dokazivao da je pravi Bosanac i Hercegovac - rekao je Begović, dodavši da je i Samir Avdić napravio sličan potez odbivši ponudu tada veoma jakog KK Zagreb.
- Ti su momci stvarali i Savez i reprezentaciju i sve što su učinili nikada ne smijemo zaboraviti - rekao je Begović.
