Talija Milošević, koja je danas doktorica biohemije, prisjetila se vremena kada je nastupala kao pjevačica zajedno sa pjevačicom Ksenijom Pajčin, koja je poslije postala popularna pjevačica.
- O jednom dijelu mog života ne pričam rado, ne zato što se ne ponosim time da sam (bila) igračica, već što je strašna tragedija prekrila svako drugo sjećanje.
Stakleno zvono
Ja nisam sazrijevala pod staklenim zvonom već pod sjenkama devedesetih. Bilo je to vrijeme ekstrema tokom kojeg sam, kao i celo naše društvo, padala i ustajala koračajući kroz oluje.
Kažu da sam igrala i prije nego što sam hodala. U svakom slučaju - bila sam igračica dok sam bila najbolja učenica, a svakako prije nego što sam postala biohemičarka: danju sam učila dok sam noću igrala. I sve sam to ja.
I sve dok se nisam povukla - igrala sam sa njom, i uvijek sa njom, tom snažnom ženom savršene ljepote. Ksenijom Pajčin. Voljela sam je, vjerovala sam joj, provela godine koje nas oblikuju uz nju. Od nje sam naučila da je borba u stvarnom svijetu, van akademskih hodnika, ona koja se vodi otvorenih očiju. Hrabro. Mijenjajući sebe samo zbog sebe, ali mijenjajući se stalno i boreći se protiv predrasuda.
Možda niste znali da sam i igračica, možda vas ovaj post zbuni. Ali, šta mi uopšte i znamo o ljudima oko nas? Mi nismo crne ili bijele šahovske figure, mi smo bića u svim bojama i nijansama života.
I mi smo žene. Mi smo društvu snaga. A mojoj drugarici su prije skoro 14 godina polomljena krila.
