Sve je počelo kada je Nada Obrić (74) davnih sedamdesetih godina iz rodnog Zvornika došla u Sarajevo da studira. Bila je članica jednog sarajevskog kulturno-umjetničkog društva, gdje su primijetili da ima izuzetno lijep glas, ali joj nije na pamet padalo da se bavi pjevanjem.

Jedan slučajni susret, tačnije audicija pred tada popularnim i izuzetno zahtjevnim kompozitorom Damjanom Babićem, okrenuo joj je život naglavačke.

 Ugovor i čokolada

Potpisala je ugovor za snimanje prve pjesme, a za taj ugovor, kako nam je rekla, dobila je samo jednu čokoladu. Htjela ili ne, Nada je postala jedna od najpopularnijih pjevačica narodne muzike u nekadašnjoj Jugoslaviji. Nizale su se pjesme jedna za drugom, od „Gdje se dvoje vole, suvišan je treći“, pa do njenih najvećih hitova „Ne dozvoli da te druga voli“, „Dugo te, tugo, očekujem“... Jedan od njenih velikih hitova je i pjesma „Bolna ti ležim“. S današnje tačke gledišta, ta pjesma je za nju bila i proročanska, barem kada je u pitanju njeno zdravlje. Ali Nada se hrabro bori, ne predaje se, istrajna je u svim svojim željama, a posebno u onoj koja se odnosi na njeno zdravlje.

Kako gledate na današnje uspjehe, odnosno na bavljenje pjesmom kada su u pitanju sadašnji pjevači?

- Iskreno, meni je njih zaista žao. Oni sami sebi sve dozvoljavaju, njihovo ponašanje je na izuzetno niskom nivou, pa zbog toga moraju da trpe, da se pretvaraju u nešto što nisu oni sami - kaže Obrić za „Avaz“.

Je li u Vaše vrijeme bilo tzv. klanova na estradi?

- Ne, sigurno nije, ali naravno da se neko više volio, neko manje, a isto je tako bilo i s poštovanjem. Nas po deset je išlo na turneju, i to po 42 dana. Tačno se znalo gdje je kome mjesto. U svoj toj gužvi morali smo se družiti jedni s drugima, a ono što je posebno važno, svi mi smo beskrajno poštovali publiku, kao i publika nas. Nismo imali ni obezbjeđenje niti je ko od nas vodao sa sobom šminkere ili frizere. Bezbroj puta sam se u kolima i šminkala i frizuru pravila. Šaban Šaulić je tada počinjao da pjeva, pa je bio tu i Toma... Bila je to grupa pjevača koji su bili vodeći, pa oni srednji, pa tek onda „oni drugi“. Svi su znali gdje je kome mjesto i to se poštovalo.

 Studirali ste, pa ste i radili kao pravnica, pa onda brak, djeca, domaćica. Kako ste ta tri zvanja – pravnica/pjevačica/domaćica usklađivali?

- Bilo je to sve baš, baš teško. A usto sam imala najstrožijeg oca u to vrijeme. Često mi je govorio da, kada on mora da zapjeva negdje u kafani, mora dobro da to plati, a meni plaćaju da pjevam. Kao, prema njegovom mišljenju, ja se veoma dobro provodim. Onda sam ga pozvala da ide sa mnom na jedan nastup, udaljen nekih 300 kilometara, rekla sam mu da samo sjedi, imat će i ptičijeg mlijeka, samo da ide sa mnom. Krenuo je sa mnom, vratili smo se negdje pred zoru, nisam ni spavala, a odmah poslije ručka morala sam u Čapljinu na koncert. Kažem ja njemu da i on ide sa mnom, ali nije pristao. Rekao mi je: „Da mi daju cijelu Čapljinu, pa i s njenim predsjednikom, ne bih išao.“ A ja sam morala odmah po povratku iz Čapljine ujutro na posao. Tada sam imala i kćerkicu.

 Koja je pjesma bila Vaša odskočna daska?

- Imala sam veliki jugoslavenski hit „Neću drugu ljubav“, ali, osim u Bosni, niko nije znao ko je pjeva. Čudan sam ja pjevač. Na pozornici sam bila kao da me neko uključi u struju, za razliku od Bebe Selimović, Zehre Deović, koje su samo mirno stajale i pjevale. Nosila sam ja tada i mini suknje. Ali niko nije čuo za mene, sve dok nisam snimila pjesmu „Ne dozvoli da te druga voli“. Ta pjesma je postala veliki jugoslavenski hit, pa sam se morala odlučiti - ili posao ili karijera. I prednost je dobila estrada.

 Da li postoji pjesma koju ste odbili, a da je ona kasnije postala hit?

- Da, riječ je o pjesmi „Plač bez suza“. Damjan Babić je htio da ja tu pjesmu otpjevam „ala Esma Redžepova“, ja sam to odbila, jer ne mogu tako otpjevati. On je to onda dao Nataši Vladetić i pjesma je postala veliki jugoslavenski hit i evergrin narodne muzike.

Pomiješana osjećanja

Kada dođete u Sarajevo, kako se osjećate?

- Osjećanja su pomiješana. S jedne strane sam tužna, a s druge izuzetno sretna. Sretna što sam došla, a tužna zbog svega. U tom gradu sam živjela 25 godina i sada nikoga više tu nemam, osim nekoliko prijateljica, a tu mislim na Branku Sovrlić, Jasnu Durić, Devu Dževdetbegović, s njima sam stalno na vezi. Jednom odsjednem u hotelu, jednom kod Branke. Ali sam tužna što me niko s RTV BiH nije zvao da me pita kako sam, a ipak sam ja u tom gradu živjela, zaposlila se, radila, započela veliku karijeru, udala se, rodila dvoje djece. Taj dio svog života ne mogu da zaboravim dok sam živa, posebno zbog svoje djece koja su tu, ponavljam, rođena. Veoma sam tužna zbog toga što su me na neki način zaboravili.

Bilo je strahotno...

Svojevremeno ste bili prva pjevačica narodne muzike koja je snimila pjesmu s nekom pop-rok grupom. To je pjesma „Šta će nama šoferima kuća“ s „Plavim orkestrom“.

- Da, u pravu ste. Mene su tada zvali iz „Jugotona“ i rekli mi da ima jedna mlada sarajevska grupa koja je izrazila želju da snimi sa mnom pjesmu za njihov prvi album. Ali prvo sam morala da to čujem, a, kada sam je čula, rekla sam im: „Momci, svaka vam čast, pred vama je uspješna karijera.“ U to vrijeme, da takvo nešto snimi jedan narodnjak, bilo je strahotno. Bio je to veliki hit, koji se i danas sluša. Merlin i Vesna Zmijanac su na „Jorgovanima“ napravili karijere, a ja sam imala karijeru kad sam to snimila.