„Sve bio je ritam“ naslov je rok-autobiografije Borisa Leinera, bubnjara bendova „Azra“, „Haustor“, „Vještice“, „So Mazgoon“, „Aerodrom“ i mnogih drugih. Prije nekoliko dana knjiga je promovirana i u Sarajevu.

Čovjek koji, kako kaže, bubnja već punih pedeset godina došao je u glavni grad BiH  nakon 15 godina.

Izašlo iz mene

- Divno je bilo na sarajevskoj promociji. I publika i ja smo bili dirnuti. Kao nekada na koncertima grupe „Azra“. Prošlo je dosta vremena od mog posljednjeg susreta sa Sarajevom, tada sam još svirao, a sada sam došao sa svojom autobiografijom. Samog sebe sam iznenadio kada sam je napisao. Uz promociju, bila je i izložba fotografija mojih kiparskih radova. Sve na nivou. Prema odzivu ljudi, mislim da je knjiga odlično prihvaćena, što ne znači da će se svima svidjeti. Ljudi su zaintrigirani za moj spisateljski uradak, to mi već mnogo znači. Uvijek je važno dobiti reakciju bilo koje vrste - kaže Leiner za „Avaz“.

Zašto ste se nakon toliko godina odlučili na ovaj korak?

- Raznorazni događaji iz mog života i muzičke karijere su se dugo taložili u mojoj glavi. Moram priznati da nisam imao hrabrosti upustiti se u takvo nešto. Pisanje nije moj zanat. Moja draga Jasminka Mitrić me prije tri godine diskretno počela nagovarati da ipak i ja napišem i opišem svoje rokerske priče. Nagovaranje je trajalo oko dvije godine, ali kada sam se prihvatio pisanja, kroz mjesec-dva, takoreći u dahu, knjiga je bila gotova. To je jednostavno izašlo iz mene.

O čemu knjiga govori?

- O „Azri“, „Vješticama“, zanimljivim likovima i frikovima, putovanjima, životinjama. Govori o posebnim, najzabavnijim zgodama iz mog rokerskog života i detaljima koje bi dosta mojih kolega najradije zaboravili ili fotošopirali. Ovo je direktna i zabavna knjiga, bubnjarska i rokerska, pisana jednostavnim jezikom, ali uz dlaku. Iskreno i insajdersko svjedočanstvo tog vremena, u kojem, ponajprije, nisam štedio sebe.

Kakva je bila reakcija Džonija Štulića na Vašu knjigu?

- Očekivano, loša.

Kakav je Džoni Štulić bio što se tiče posla, a kakav privatno?

- Poslovno je bio neumoljiv, prekaljeni profesionalac. Vojnički nas je drilao. I hvala mu na tome jer, bez toliko napornog rada, sav naš talent i žar mladosti mislim da ne bi bili dovoljni da ostave tako moćan trag u muzici. Privatno je bio dobar drug, vrlo darežljiv, ali i prilično naporna pričalica. Inače, u to vrijeme mu ništa nije bilo važnije od sviranja i stvaranja, bio je potpuno predan svojoj muzici.

Jeste li danas u kontaktu i kada ste se posljednji put vidjeli?

- Nismo u kontaktu već tridesetak godina. Naš posljednji susret bio je 1991. godine u Zagrebu.

Čudni putevi

 Gdje ste održali posljednji koncert?

- Moj posljednji koncert bio je u Zagrebu 2015. u klubu „Vintage“. Mišo Hrnjak je imao promociju svoje knjige pa smo poslije zasvirali s grupom „Pozdrav Azri“. Što se mene tiče...

Kada biste se mogli vratiti u prošlost, u koji period svog muzičkog djelovanja biste se vratili?

- U period zlatne „Azre“. To me obilježilo i kao muzičara i privatno.

Je li muzika danas važna kao što je nekad bila?

- Mislim da je muzika oduvijek i zauvijek važna, u svakom dobu.

Prvi susret

- Džoni i ja smo živjeli u susjedstvu u Novom Zagrebu. Pročuo se glas da traži bubnjara. Nazvao sam ga i dogovorili smo susret na Črnomercu, na okretištu tramvaja. Ostalo je povijest. Sjećam se tog rukovanja i dobre vibre koja je iz njega zračila - sjeća se Lainer.

Magična čitanka rokenrola

Kažete da ste treći iz legendarne grupe „Azra“ koji je pisao o tim danima.

- Da, mislim da je to magična čitanka rokenrola i, kao što su neki kritičari napomenuli u recenziji, jedna od rijetkih toliko iskrenih i eksplicitnih knjiga te vrste. Moje viđenje, bez uljepšavanja i lakiranja. Kako sam živio i svirao, tako sam je i napisao. Nekome će se svidjeti, nekome ne, ali odlučio sam napisati nešto zbilja moje i iskreno, pa kud puklo da puklo.