Možda grupa „Smak“,  reći će neki, više nije u modi... A, opet, zar klasici mogu izaći iz mode? „Smak“ i gitaristički genije Radomir Mihailović Točak su rok-klasici, i oni koji se nikad nisu otisnuli u svijet njihove muzike mnogo propuštaju.

Generaciije su uživale u njihovim pjesmama, koje se i danas rado slušaju.

Dobitna kombinacija

„Smak“ je, nakon smrti pjevača Borisa Aranđelovića 2015., utihnuo,  a Točak, koji je zajedno s bubnjarem Slobodanom Stojanovićem Kepom grupu osnovao 1971. godine u Kragujevcu, i dalje je na ovim prostorima pojam kada se govori o gitarističkoj virtuoznosti.

Točak se rijetko oglašava u javnosti, a nekoliko dana nakon 71. rođendana dao je ekskluzivni intervju za „Avaz“.

Šta ste zaželjeli kada ste gasili svjećice na torti? Kako uopće doživljavate godine?

- Pa, uglavnom da su moji unuci David (2,5 godine) i Teodor (10 mjeseci) dobro, te unuka koja je na putu da se rodi najesen, sve to od moje najstarije kćerke Sofije i najmlađe Ane. Ali, David čim vidi tortu i svjećice odmah misli da je to njegov rođendan, hoće da on gasi svjećice, ali da pjevamo neku drugu pesmu koja se njemu sviđa.

Posljednji put razgovarali smo 2018. Šta se dešavalo u međuvremenu? Tada ste mi rekli da “Smak” više ne djeluje. Da li se nešto promijenilo?

- Iako smo na razne načine pokušavali da nastavimo s djelovanjem, ipak je, prije svega, smrt Borisa bio osnovni razlog, a nakon toga i pandemija, da u toj namjeri budemo sasvim ometeni. Što je samo dokaz više da „magija“ zvana „Smak“ zavisi skoro isključivo od dobitne kombinacije, u kojoj presudnu ulogu ima prisustvo baš originalnih članova benda. Osjetilo se to na koncertima koje smo imali, publika u nama vidi nešto više od pukog medijskog čuda, uvijek sam mogao da prepoznam nekakvu duhovnu i neizrecivu povezanost ljudi u publici i nas na sceni, posebno na prvom koncertu u Beogradskoj areni. Što neko reče, bio je takav emotivni naboj u vazduhu da je mogao da se opipa. I zaista, nikad do tada nismo doživjeli slično i zato ponovo tvrdim, neko je bio s nama na sceni, osjećaj ne može da me prevari. Zato shvatam ove naše malobrojne nastupe kao svojevrstan “bis“ koji je naša publika uporno željela svih ovih godina.

Svirate li uopće negdje?

- Ne, iako smo stvarno bili pozivani na razna mjesta, uglavnom po festivalima. Glavna prepreka sam ja, jer smatram da publika treba doći na naš  koncert, a nikako na događaj i mjesto gdje će „Smak“ biti posredan, tim prije što smo u prošlosti svoje ime stvarali upravo na takvim priredbama na kojima smo jedini domaćini bili naša publika i mi. Zbog toga sam često dolazio u sukob s ostalim članovima benda, jer oni na stvari gledaju normalnije, smatrajući da previše idealiziram našu ulogu. Inače, ove godine se poklapa i 50 godina od osnivanja, pa ćemo, vjerovatno, objaviti remaster našeg albuma „Crna dama“ i to kao originalno izdanje, na vinilu.

Grije li Vam dušu činjenica da „Smak“ i  dan-danas sluša armija fanova u cijeloj bivšoj Jugoslaviji?

- Naravno, i dalje imam neodoljivu želju za pravim nastupima gdje bih to pokazao na pravi način, onako kako smo to jedino naučili, direktno pred ljudima, ali bez ikakvih pomagala ili posrednika. Nikad nismo umjeli s medijima i zato mislim da je rok-publika širom regiona uskraćena, ispalo je da smo mi ostali dužni još koncerata, jer došle su nove generacije fanova, kako ste rekli. Pa, svakog dana gledam kako David oponaša Hendriksa s malenom gitaricom, sluša on i dedu, naravno, i mogu samo da zamislim kako bi on i Teo bili opčinjeni da to mogu direktno da dožive. E, takvih je puno i da je sreće bilo bi sviranja.

„Cigansko srce“

Pratite li muzička dešavanja na području bivše Jugoslavije? Ima li nešto novije što Vam se dopada?

- Ima. To su uglavnom mladi i nepoznati izvođači pred kojima je budućnost, nadam se. Bit će prilike pa će se za njih čuti. Naravno da pratim i njihova autorska zbivanja. Pa, vidite i sami da je zla kob pogodila upravo scenske ljude, ali, iskreno, očekujem da ovog puta opstanu oni pravi, a njih ima.

Da li je, prema Vašem mišljenju, rokenrol još živ ili su ga pregazili neki drugi muzički izričaji?

- Rok je način izvođenja muzike koji ne može da nestane, jer cijela ova priča upućuje na potrebu da on postoji upravo zato što je takvo doba koje čini mogućim da stojite pred izvođačima i da zvuk njihovih instrumenata, pjevanja, jednostavno, ima fizički kontakt s vašim tijelom.. To, naravno, može i tehno, hip-hop, ali, vjerujte, sve je to rokenrol ili kako ga ljudi već shvataju, nekad se to zvalo „električarska“ muzika, pa, nek im bude. Dok je u pitanju veliki skup ljudi na jednom mjestu i dok to bude tako moćno i glasno dotle neće ničim biti pregaženo.

Za Vas kažu da Vas ni u vrijeme najveće slave „Smaka“ nije zanimao novac, već da ste jednostavno živjeli rokenrol?

- Može se tako reći. Ali, evo, želim da podvučem činjenicu da sve vrijeme želim da ispunim svoj neostvareni san. Sjećam se koncerta „ZZ Top“ u Zagrebu 2002., tada sam stvarno zavidio velikim majstorima što zapravo žive svoj san kao pravi „Road Crew ili Roadies“, stalno na putu, stalno na turnejama pred svojom publikom širom svijeta. Njima novac sigurno nije problem, jer su bili uporni u svojoj želji da „La Grange“ ili „Rough Boy“ odzvanjaju dvoranama širom planete.

Slušate li i danas numere „Smaka”? Koje su Vam posebno srcu prirasle?

- Za mene je iznenađenje šta sve mlada publika sluša danas od našeg opusa, dolaze do izražaja manje poznate pjesme, kao što su “El Dumo”, “Ogledalo”, “Nevidljive terazije” pa čak “Organizam Blues”, “Domaći zadatak”, “Maht pustinja”... Ranije su to obično bili favoriti u obliku numera, “Profesor”, “Crna dama” i slicno. Ja  volim “Cigansko srce”, “Blues u parku”, “Aria Diamond”...

Kako je Vaše porijeklo iz BiH, dolazite li u našu zemlju?

- I sam vrlo malo znam o svom porijeklu, ali sigurno je to da je moj otac došao iz Stoca, odakle su svi kao vrlo mladi po završenoj školi, a ona se podrazumijevala da traje četiri razreda, odlazili negdje kao šegrti na zanat. Tako se moj otac obreo u Beču odmah nakon aneksije BiH. U Stocu su ostali roditelji, ali i oni su pomrli da bi mnogočlana porodica moga oca bila dijelom u Sarajevu, dijelom u Novom Sadu i Beogradu. Dok smo svirali u Sarajevu, ja bih se viđao s mojom sestrom Andom i sa sestričinom Julijom te sestrićem Damirom.

Malenim sokakom…

Kakvu uspomenu nosite na bh. publiku? Nismo zaboravili da je „Smak“ bio među prvim bendovima koji je poslije rata svirao u Sarajevu?

- Vrlo lijepe uspomene sigurno. Bilo je stvarno dirljivo poslije toliko vremena i ružnih događaja družiti se sa starim prijateljima i poznanicima, a da ne govorim o susretu s publikom, koja je bila na našem koncertu u FIS-u. Baš smo dobro zazvučali u novom sastavu, gdje smo od stare postave bili samo Kepa i ja, dok su ostali (Najda - vokal, Mikica - gitara, Sale - bas, Dejan - bubnjevi) bili naši novi članovi.

Jednom ste mi rekli da ponekad slušate Safeta Isovića. Slušate li ga još  i koje bh. izvođače cijenite?

- Kako da ne, i to redovno. Bili su to enormno talentirani ljudi. Odrastao sam u vrijeme kad ste na radiju mogli čuti umilni glas Zaima Imamovića i tada bi svi zanijemili slušajući nešto što se ticalo suštine života. Zaim je pjevao pjesmu “Pluća su mi bolna”, pjesmu koja je, čini mi se, bila i zabranjivana bar u emitiranju. Pa, Safet koji je pjevao pjesme “Zarasle su staze moje” te “Malenim sokakom ne prolazim više”. Stariji znaju te numere. Tada su se ljudi voljeli i poštovali. Smatram da su to vrijednosti ovog područja, ali nije mi jasno zašto ih se odričemo.

Neispunjene želje

- Najgore je što sam neke svoje želje već ispunio, ali tu muziku, bojim se, niko od naših fanova ne bi slušao ili bar ne većina njih. Radi se o džez-sviranju. Naime, već dugi niz godina svoje znanje iz rok-muzike nadograđujem onim što sam oduvijek želio, a nisam imao prilike, to je džez-muzika. Slično kao rokenrol, kao bluz, džez jeste došao iz Amerike, ali radi se o svojevrsnoj muzičkoj fuziji na nivou čitave planete, koju su uostalom prihvatili gotovo svi narodi kao nešto svoje i ugradili ga u svoj izraz i kulturu. Tako sam i ja pokušavao još od rane mladosti. U našoj ulici biješe jedan trubač, ali amater, i nikad ga nisam vidio kako svira, ali sam ga slušao kad me negdje pošalju u prodavnicu. Sada znam da je on tada, 50-ih godina, bio opčinjen Klifordom Braunom, Četom Bejkerom i još nekim savremenicima. Ništa od svega nisam razumio, ali mi se to veoma sviđalo, valjda sloboda u improviziranju. Jedina sretna okolnost je bila ta što u ono doba na radiju niste mogli čuti lošu muziku. Bile su to izvorne narodne pjesme, muzika klasičnih autora i džez, koji je u ono doba bio vrlo popularan kod mladih. A, ja sam mnogo volio da slušam radio baš zbog muzike, kao David i Teo što to sad rade s YouTubeom. Sada je sve drukčije, dostupna je literatura za učenje, postoje ljudi koji vas mogu naučiti džezu i, što je najvažnije, postoji neograničena mogućnost pristupa muzičkoj arhivi preko interneta. Do prije samo 30 godina, vjerujte mi,  niste mogli nigdje da nađete note za neki džez-standard, a nekamoli pravi “real book”, koji sam ja, srećom, dobio od svog brata iz Čikaga. Na kraju samo da dodam da treba znati kako je rok direktno kao muzika došao iz džeza - govori Točak.

Miša je stajao pored mene, a onda je otišao

 Kako ste prošli kroz pandemiju koronavirusa?

- Tako što smo bili svjedoci kako nas napustiše značajni glumci, muzičari, naše kolege, ali valjda su otišli na bolje mjesto. Ja skoro da nisam ni izlazio, čak ni u šetnju. Osim na dodjelu priznanja za životno djelo koje naša organizacija “Godum” (Asocijacija muzičara i autora muzike) svake godine dodjeljuje nekom od svojih članova, prošle godine sam to bio ja. Pored mene na sceni Ateljea 212 je stajao Miša Aleksić, basista „Riblje čorbe”, da bi samo nakon mjesec dana otišao kao žrtva nesretne pandemije.