Spoj talenta, strasti, rada i upornosti, kao i ekspresija njihovih lica i pokreti tijela za vrijeme izvedbe, doveli su do savršenog spoja - svjetskog fenomena zvanog “2Cellos”.
Stjepan Hauser i Luka Šulić upoznali su se kad su imali 14 godina. Oduvijek su znali da će, kako kažu, nastati urnebes kad se zajedno nađu na sceni. I bili su u pravu. Veoma je mali broj onih koji ne znaju ko se krije iza imena “2Cellos”, jer ova dvojica izvrsnih violončelista danas pune dvorane širom svijeta.
Turneja “Score”
Uoči velikog koncerta u sarajevskoj dvorani Zetra, koji je zakazan za 10. mart, razgovarali smo s Hauserom, polovinom dua čela “2Cellos”. U vrlo ugodnom intevjuu za “Dnevni avaz” simpatični Hauser prisjetio se svojih početaka, otkrio postoji li konkurencija između njega i Luke, zapjeva li ponekad narodnjake te kako se odupire ženskom dijelu publike.
Razgovor smo, ipak, počeli njihovim posljednjim koncertom u sarajevskoj Skenderiji, koji se desio u maju 2016. godine, a njima je posebno ostao u pamćenju.
- Koncert u Skenderiji bio je nezaboravan. U Sarajevu smo svirali nekoliko puta i svaki put je sve bolje, luđe, naročito kad je veći prostor, a sada ćemo kulminirati koncertom u Zetri. Mi se u Sarajevu zaista osjećamo kao kod kuće, počevši od ljudi, hrane pa do običaja, sve nam je vrlo blisko – kazao je Hauser.
S kakvim emocijama dolazite 10. marta u Sarajevo?
- Veoma se radujemo. Do sada smo uvijek imali šou koji je prepoznatljiv za nas, ali smo za Zetru pripremili nešto drugačije. Dolazimo u okviru naše svjetske turneje “Score”. Prvi dio koncerta bit će sa zagrebačkim solistima, dok će u drugom dijelu koncerta biti nešto drugačije, novo, nešto što publika od nas još nije imala priliku čuti.
Jeste li vjerovali da ćete danas postići takvu popularnost, da ljudima u cijelom svijetu neće biti potrebno objašnjavati ko stoji iza imena “2Cellos”?
- Uvijek smo vjerovali u svoj uspjeh, to smo vizualizirali, to smo sanjali i to smo i dobili. Tako to ide, način na koji razmišljaš, onako kako se osjećaš, to i privlačiš i takve ti se stvari počnu dešavati.
Otkrijte nam, onda, kakav je osjećaj kad se snovi ispune?
- Fenomenalan. To je, zapravo, i razlog zbog kojeg postojimo, da bismo sanjali i svoje snove ispunjavali. Da živimo život kakav želimo živjeti. Ne smijete nijednog trenutka sumnjati u svoje snove, jer će vam se oni samo tako ispuniti.
Zdravo rivalstvo
Jeste li nekada na početku karijere Luka i Vi jedan drugome bili konkurencija?
- Jesmo, i danas smo jedan drugome konkurencija, to je jedan od razloga zbog kojeg funkcioniramo ovako dobro. To je ono zdravo rivalstvo, koje nas tjera da budemo još bolji. To je isto kao i u nogometu, gdje postoji rivalstvo između Ronalda i Mesija (Lionel Messi), jer da nema Mesija, Ronaldo ne bi igrao na ovom nivou. Tako i mi u svijetu muzike, svijetu čela, tjeramo jedan drugog da stalno rastemo, napredujemo i zapravo je super da smo iz istog područja, isto smo godište, isti instrument sviramo i to nas je učinilo ovako kvalitetnim.
Kako izgleda atmosfera u studiju kad Luka i Vi vježbate i jedan drugog kritizirate?
- Sjajno. Imamo to nešto što tjera ovog drugog da se potrudi više i na taj način godinama funkcioniramo. To je odlično.
S obzirom na to da već odavno punite svjetske dvorane, postoji li mjesto koje Vam se posebno urezalo u pamćenje?
- Mislim da ne postoji mjesto na kojem nismo svirali, jedino na Sjevernom i Južnom polu možda još nismo svirali, ali tamo su samo pingvini, ko će nam biti u publici? Osim toga, tamo nema ćevapa, šta ću tamo, ne bih mogao ni šopsku salatu na miru pojesti. Ćevapi nas uvijek asociraju na Sarajevo.
Ponovo smo se vratili na Sarajevo. Recite nam, onda, jeste li nekada u Sarajevu zapjevali narodnjake, u kakvoj muzici privatno uživate?
- Svaki put nakon koncerta završimo na nekom afterpartiju gdje sviraju tamburaši. To bude pravi dernek.
Nisam ravnodušan prema ženskom dijelu publike
Ostajete li ravnodušni na simpatije ženskog dijela publike?
- Ne mogu se oduprijeti tome, ljubav između ženskog dijela publike i mene je obostrana.
Moj životni poziv
Da ne svirate violončelo, šta biste svirali?
- Moram priznati da ne razmišljam o tome, jer ne želim znati ništa drugo, čelo je moja jedina ljubav i životni poziv.
Skoro nikad ne odmaram mozak
Šta radite kad ne svirate?
- Uvijek sam u nekom stvaralaštvu, kreativnom radu, uvijek ima neka nova vizija, neki novi projekt, nešto na čemu radim. Mislim da nikad nije bilo dana kad sam odmarao mozak. Nekad uzmem dva dana slobodna, ali uvijek me grize savjest, jer mislim da moram to vrijeme pametnije iskoristiti, za neku novu kreaciju.
