Dobro poznato lice s malih ekrana Mato Đaković uskoro će početi svoj angažman na OBN-u, televiziji na kojoj je proveo godine prije nego je prešao na Radio televiziju RS.

 Uz dobro znani "Telering" na RTRS-u, Đaković će u Sarajevu uređivati emisiju nazvanu „Matiranje“.

Zarađivati glasove

U razgovoru za "Dnevni avaz" Đaković je rekao da je "Matiranje" emisija dijaloškog karaktera, jedan na jedan.

- Želja mi je da na OBN-u pokrijem one koji ne žele da dođu na RTRS jer u ovoj državi je sve podijeljeno, pa i medijski prostor. Toliko puta sam zvao i Bakira Izetbegovića, Željka Komšića, Šefika Džaferovića, Denisa Bećirovića... Nisu mi čak ni odgovorili da mi kažu da neće. Eh, sada mi je želja da u Sarajevu malo to drugačije uradim. Volio bih i potrudit ću se da snimim intervju s Bakirom Izetbegovićem i da u emisiji igramo šah, pošto se zove „Matiranje“, zamolit ću ga da ne da svoju kraljicu nikome – kazao nam je Đaković.

Na "Telering" je, kaže, baždaren, od njega je napravio svojevrsni brend i smatra da će od tog koncepta biti teško pobjeći.

- Želim da promovišem kulturu dijaloga, barem koliko je do mene i koliko mogu jer to nam u ovom medijskom prostoru u BiH strašno nedostaje, i u političkom, ali i u novinarskom smislu. U novinarstvu sam 30 godina. Bili smo kulturniji, bolji, jedinstveniji za vrijeme rata. Poslije rata ne znam da je to trajalo šest mjeseci, i odmah su naši političari našli načina nekako da u svom narodu zarađuju glasove tako što će napadati nekoga drugog, trećeg ili četvrtog - iskren je Đaković.

Prije nekoliko godina, kada je s OBN-a prešao na RTRS, Đaković je proživio svojevrsni medijski linč, a mnogi su tvrdili da je čovjek Milorada Dodika.

- Vrlo mi je teško bilo kada sam prešao na RTRS, povezivali su me istog trenutka s Dodikom, a kada sam pisao knjigu o Aliji Izetbegoviću, rekli su da sam balija. A s obzirom na to da sam Hrvat, ovi dole Hrvati nisu me prihvatali kao svog, pa sam za ove druge i treće bio malo i ustaša. Sve sam to prošao... Imamo najljepšu zemlju na svijetu i najgore društveno uređenje. Rezervne domovine nemam, ovu državu volim. Mala je ovo zemlja i svi se mi znamo. Neću da u sebi imam mržnje, okružen sam ljudima koji me vole i koje volim. Nemam kada da mrzim, što bih ja mrzio – istakao je Đaković.

Tvrdi da mu nikada za šest i po godina na RTRS-u niko nije sugerirao koga da dovede u emisiju ili šta da pita gosta.

- Gostovala je i opozicija, i pozicija, bili su ljudi iz Srebrenice, Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali... I prema svima se ophodim isto. Ne želim da ja budem taj jezičak. Imaš botove koji će te uvijek prozvati i govoriti ti si ovo, ti si ono. Nisam ja ničiji – naglasio je Đaković.

U novinarstvu, kao i u svakom javnom poslu, postoji mnogo sujete. Ali ne za Matu Đakovića. On se raduje mlađim kolegama i podržava ih.

- Mladi se moraju izboriti s ovim starim vukovima. Strašno poštujem te koji rade na kulturi dijaloga i svega ostalog, i ne mogu da ne spomenem Nikolu Vučića koji mi je zapeo za oko i rado gledam njegove emisije. Ali, mladi brzo i odustaju. Mora se svoj put izgraditi, nije to teško, ali samo treba raditi. Kada ti postaviš sebe na toj novinarskoj stazi, kada neko zna da ti nisi kvaran prema sagovorniku, neće ni on biti prema tebi. Nikada me niko nije pozvao na sud, tužio me, nikada nisam imao problem ni sa jednim svojim sagovornikom, a njihova lepeza je zaista široka. Mislim da sam napravio oko 1.500 intervjua, a to nije malo. Samo trebamo naučiti razgovarati i poštovati jedni druge – savjet je Đakovića.

Uprkos ogromnom broju intervjua koje je napravio i onih koji ga tek čekaju, Đaković žali za dvije osobe s kojima nije uspio napraviti razgovor.

- To je Franjo Tuđman. Mislim da je i umro s mojim pitanjima na stolu. Nepročitanim. Poslao sam ih godinu prije nego što se razbolio. I ostao je veliki žal što nisam napravio intervju s Đorđem Balaševićem. Šta ćeš njega i pitati?! To je čovjek koji mora biti u čitankama školskim, cijelog Balkana. Svaka njegova riječ je filozofska misao, ali za onu finu raju balkansku, a ima ih mnogo – istakao je Đaković.

Kad puknem...

Planirao je da objavi knjigu o ljudima koje je intervjuirao, oko njih 50-ak. Ali je, naposljetku, odustao.

- Trebala se zvati „Iza Teleringa“. U toj knjizi sam obradio 15-ak likova poput Alije, Vučića, Sulejmana Tihića, Dodika, Zdravka Čolića, Brene... Nije to puno teksta, ali je to kako je došlo do snimanja, šta smo pričali poslije... Dubravko Lovrenović je trebao biti moj recezent, pristao je, pričali smo. Dubravko je, nažalost, otišao na neki drugi svijet. Prestao sam raditi jer sam iz tih tekstova koji su činili oko pola knjige, shvatio da pišem ustvari memoare. Izvini, molim te, ko sam ja da pišem memoare?! U prvom planu sam ja zbog poznanstva s njima i radeći te emisije, a ne oni. Ne mogu da se odmaknem od toga, a ne mogu ni da pišem memoare. To je razlog zašto sam odustao zasad, možda kad puknem u starosti, pa nastavim – otkrio je Đaković.

Na kraju razgovora je istakao:

- Hvala „Avazu“ koji me prati 30 godina. Iz Živinica sam došao u Sarajevo i počeo raditi „Telering“. To što sam ja postao, ako sam postao neko, ima dobrih zasluga kolega iz "Avaza".

Nisam naivan

- Jako dobro znam naše političare i privatno. Bez obzira na svoje godine, ne mogu da shvatim da su jedno kada su privatno, a potpuno drugo kada su na televiziji ili političkim sastancima. Sve se u životu riješi razgovorom. Sviđa mi se rečenica koju su rekli „osmorka“ i Čović i Dodik: „Dajte da se dogovorimo što možemo, što ne možemo ostavit ćemo za kasnije.“

 Ovo smo trebali početi raditi 1996. Da li im vjerujem... Nisam naivan, ali moram zbog sebe, okruženja, svoje zemlje, moram im vjerovati da će oni to zaista i uraditi – rekao je Đaković.

Neka se križaju, krste ili klanjaju

- Ljudi u mom okruženju su divni. Neka se zove kako ko hoće, neka se križaju, krste ili klanjaju. Ali ja volim sve njihove slave i običaje. Bajram volim jer pojedem 13 baklava. A usput se sjetim dragih ljudi pa im pošaljem poruku, jer uz njih sam. Volim biti u tim trenucima sa svojim prijateljima, komšijama. Tako sam nasađen. To što ja nemam rezervnu domovinu... Možda sam se prešao, ali kada bih mogao imati, ne znam što ne bih izabrao Monako, što bih izabrao Srbiju ili Hrvatsku. Što ne bih bio kraljicin unuk, što moram biti od svog deda Mate unuk? Ali nisam ja birao – istakao je Đaković.