Mlađe generacije često slušaju one starije dok se prisjećaju Sarajeva iz vremena koje nazivaju „zlatno doba“, kada je ovaj grad bio centar dobre muzike, rokenrola, društva i zabave. A dvorana Skenderija odigrala je veliku, ako ne i ključnu ulogu u tome.

Mladalački snovi

Tu su se okupljali, među ostalima, sportisti i muzičari, tu su nastajale pjesme koje se i danas pjevaju, bendovi koje i danas slušamo, ljudi koji su nam i danas uzori.

Srđan Perkić, Sarajlija s italijanskom adresom, odlučio je odati počast ne samo svom rodnom gradu već i kultnoj dvorani, ali na specifičan način - kroz priču benda „Zabranjeno pušenje“. Snimio je dokumentarni film „Svjetla Sarajeva“, koji je premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu (SFF) u okviru takmičarskog programa u kategoriji Dokumentarni film.

A frontmen „Pušenja“ Davor Sučić, odnosno Sejo Sexon ili Sula, kako ga odmilja zovu, narator je filma. Perkić je u razgovoru za „Dnevni avaz“, koji smo vodili na festivalskom trgu Susan Sontag, govorio o samom začetku ideje o filmu, kako je Sejo reagirao, te šta njemu, ustvari, predstavljaju Skenderija i Sarajevo.

- Mi Skenderiju zovemo „naš hram muzike i sporta“. Mnogi bendovi su stasavali u podrumima Skenderije, a to je bio i san Sule, da se svira u Skenderiji. A onda je karijera krunisana najvećim solo koncertom „Zabranjenog pušenja“ prije nekoliko godina. Kada je menadžment objavio zajednički jubilej Skenderije i „Zabranjenog pušenja“, to mi se činilo izuzetno interesantnim, ali to nije bilo dovoljno da se napravi jedan dobar dokumentarni film. Tako da sam od Seje tražio naraciju i da kroz svoju perspektivu ispriča intimnu i prelijepu priču, punu mladalačkih snova, prvih uspjeha, pa čak i padova. Tako smo zaokružili tu jednu vrstu kaleidoskopa između Skenderije, Sarajeva, običnih ljudi koji su često bili inspiracija za pjesme „Zabranjenog pušenja“ uz najveći solo koncert, koji je bend održao upravo u Skenderiji - rekao nam je Perkić.

Kaže da mu se Sejo Sexon nije miješao u posao, već da mu je dao apsolutnu slobodu vizuelne reprezentacije.

- Film smo pokazali Seji tek kada je bio skoro završen. Tako smo napravili i jednu malu instalaciju. Njega smo stavili kod radnog monitora i „pobacali“ smo nekoliko projektora koji su u principu napravili retrospektivu njegovog skripta, sjećanja... To je bila divna stvar. Postavili smo neobavezno stolić, kafu i cigarete. Čovjek je jednostavno gledao film. Nit' je taknuo cigarete nit' kafu. To je bila vrsta blagoslova, da mu se film izuzetno dopada, iznad svakog očekivanja. Tako da smo tada napravili jedinu „fejk“ scenu filma - ispričao je Perkić.

Nastavio je s hvaljenjem frontmena „Pušenja“.

- Sejo je divna osoba, svi ti veliki ljudi su uistinu vrlo jednostavni, direktni, neposredni... Kada sam mu tražio taj skript, on je to uzeo, onako srcem, i moram reći da, kada smo čitali, toliko smo se smijali, ali je, bogami, potekla i poneka suza, jer je priča uistinu toliko intimna i sadrži ono što on obično ne izjavljuje u svojim intervjuima - otkrio je Perkić.

Mahalska priča

Smatra da su pjesme „Zabranjenog pušenja“ duboko utkane u naše identitete.

- One su u genima, usađene u svakog Sarajliju, oni nose u sebi te pjesme. S druge strane, ne možeš nigdje čuti da se ovaj sleng koristi. Gdje god sam bio u svijetu, „provale“ me nakon dvije minute i kažu: „Pa ti si iz Sarajeva, kako mahalski pričaš.“ Taj identitet nosiš duboko u svojim genima i kostima - rekao je Perkić.

Za snimanje ambijentalnih scena iz filma „Svjetla Sarajeva“ izabrali su, kako je rekao, hladnu, zimsku, sarajevsku noć.

- Dovoljno je pogledati kako su divne te vedute... Kada uđeš u kasabu, čaršiju, mahalu... Te životopisne ulice, okreneš ih s druge strane, nađeš ta neka svjetla od austrougarske ostavštine, pogledaš dalje, vidiš neki novi grad, pun dominantnih svjetala, ili se pomakneš u Novo Sarajevo, gdje su ostali neboderi iz socijalističkog perioda, pa i oni kreiraju predivan vizuelni patern svjetala. „Svjetla Sarajeva“ su u principu jedna sintagma. To je poklon svim legendama, mitovima Sarajeva, jednostavnim i običnim ljudima koji su bili inspiracija za vanvremenske pjesme „Zabranjenog pušenja“. Utoliko je taj bend najautentičniji. Poručujem mladoj raji: Ne kopirajte Evropu, nego radite autohtone, autentične stvari, radite ono što osjećate - zaključio je Perkić.

Moja pomoć ovom gradu

- Ono što me veoma interesiralo u ovom filmu su mladi ljudi. Izabrao sam producenticu Amru Hadžihafizbegović, kojoj je ovo prvi film. Egzekutivna producentica Sabrina Beširević više od 200 noći je radila na filmu, dala je sve od sebe. To je moja vrsta pomoći ovom gradu i da se mlada raja afirmira - istakao je Perkić.

Previše sam star

- Pozivam svu našu raju koja živi vani da učini nešto za ovaj grad, a ja vam garantiram da je to moguće. Ne želim biti neskroman, ali sam možda primjer toga. Vjerovatno nikad više neću snimati film, imam 50 godina, previše sam star. Ali ono što će nam biti sljedeće jeste da napravimo divan projekt za tinejdžere od 12 do 16 godina koji bi mogli ispoljiti svoju kreativnost, identitet, pričati o našem gradu, ulicama i našoj kulturi i svemu onome što Sarajevo može uvijek ponuditi - rekao je Perkić.

Kompromitirana egzistencija

- Ući u oficijelnu selekciju takmičarskog programa među osam svjetskih premijera je ogromna čast. Ali najveće mi je zadovoljstvo zbog mladih ljudi. Uistinu se radujem njihovoj sreći, pristupu filmu, entuzijazmu.. Oni su svi poludjeli. Koliko god cijenim i volim ovaj grad, i poštujem ovaj festival, najljepša mi je stvar što je to realizirano s mladim ljudima kojima je, nažalost, egzistencija kompromitirana zbog milion drugih stvari o kojima ne želim u ovom trenutku da pričam - kazao je Perkić.