Saša Zalepugin, voditelj iz vremena bivše Jugoslavije, koji je davno zacementirao svoj status legende, sredinom jula proslavio je 90. rođendan. A ove godine u njegovom životu obilježavaju se sve jubileji. I njegova supruga Tihana Harapin-Zalepugin, inače modna agentica, slavi 70. rođendan pa čak i njihov ljubimac čivava Mimi puni 10 godina.

Zašto riskirati

Ovaj Sarajlija s zagrebačkom adresom na poziv potpisnice ovih redova odmah je odgovorio i otkrio nam da se odmara na Hvaru.

- Ja to kažem da sam ispod bora iznad mora. Hvar je lijep, to je mjesto gdje supruga i ja boravimo dobrih 12 ili 14 godina zaredom. Niste me omeli, drago mi je uvijek – kazao nam je Zalepugin, koji je bio odlično raspoložen.

Proslavili ste rođendan.

- Kako ih sada slavim? Ne slavim, zaboravim. Svi smo se nekako ove godine stavili na okruglu brojku. Proslavio sam u najužem mogućem krugu. Da ne budu narodni orkestar i plesači.

Pandemija koronavirusa promijenila je tok života, zaustavila ga je. Kako je Vama sve to palo?

- Moram priznati nije na mene toliko psihički utjecalo. Nisam bio rob tih situacija. Ljudi se s pravom boje. Šest miliona ljudi je umrlo, hej. Dakle nije to bezveze. Ali, nasreću, nisam ja imao taj kompleks. A i supruga i ja smo se cijepili, dva puta, naravno. Zašto bih riskirao? Ne razumijem ljude koji odustaju od toga. Ljudi moji, dajte se saberite. Masovno se umire, a neki se igraju i kažu: „Ma, neće se to meni dogoditi“. Bilo bi glupo ne prevenirati ako već postoji bilo kakav način da se prevenira. Bez obzira šta ljudi o tome misle. Kaže ovo valja, ovo ne valja. Ma svaka vakcina valja, svaka na svoj način djeluje tako da se smanjuje bitno broj smrtnih slučajeva. Ako je to tako, onda daj mi zaboga. Neka „piknu“ u jednoj sekundi i da smo mirni. Ne razumijem zašto riskirati. Svi smo se kao djeca vakcinisali protiv raznih vrsta dječijih bolesti i šta? Živi smo i zdravi i nismo se više nikada razboljeli od toga.

Neizbježno Vas je pitati za Vaše angažmane još za vrijeme bivše Jugoslavije. Vi ste jedna od onih osoba koje su obilježile to vrijeme, a i danas postoji interes za Vama.

- To je jednostavno dio mog posla. Od toga ja nisam pravio ni svečanost, ni predstavu ni parade. Radio sam svoj posao kao što doktor radi svoj ili inžinjer. Radio sam tako i nastojao sam da bude što bolje i, nasreću, uspio sam da radim nešto što je bilo dobro.

Da li biste se danas mogli pronaći u tom televizijskom poslu? Jednom ste rekli da ovo nije vrijeme u koje biste se Vi uklopili.

- Naravno, stvari se mijenjaju. Pitanje je da li bi u današnje vrijeme ono što sam ja nekada radio imalo smisla i da li bi bilo efikasno. To ja ne znam, stvarno, niti o tome razmišljam. Ali je činjenica da svako vrijeme nosi svoje breme, kako kaže narod. Prema tome, tada mi se dogodilo to što se dogodilo, da sam uspio napraviti nešto što je bilo malo drugačije, malo je odskočilo od ostalih programa. Moram reći da, onoliko koliko pratim televiziju, vidim da se trude da se napravi zanimljiv program. To je sada najveći problem kako napraviti. Znate ono, svi znaju šta je baklava, ali treba je znati napraviti.

Činjenica je da su nekada TV voditelji bili slavne ličnosti.

- Znate šta, iz mnoštva ljudi ispliva nekoliko imena koje onda ostaju zapamćena po svojoj kvaliteti, onome kako su vodili emisije, kako su se ponašali, izgledali. Ili je bilo vrlo malo onih „ja, pa ja“. Ono: „Ja sam ovo, pa sam ja ono“. Ma pustite ja. Vi ste voditelj, obavite svoj posao, a nemojte pričati šta vi hoćete, šta vi smatrate i tako dalje. Jedna stvar je komentar, a druga stvar je vođenje.

Isti zaključak

Moram Vas pitati i za Sarajevo, angažmane tu, ali i za grad u kojem ste Vi rođeni?

- To se ne može izbrisati. Taj trag se iz sebe ne može izbaciti. Mislim, može ako ti je to nešto učinilo zlo, ali meni ne. Ja sam u Sarajevu preživio vrlo lijepih dana. U ratu, nažalost, dijete sam bio, ali se jako dobro sjećam svega što se u Sarajevu događalo. U onom ratu, u ovom drugom nisam bio, ali sam suosjećao s onima koji su patili u Sarajevu. Jer znam šta to znači.

Planirate li možda doći, kada situacija s koronom bude bolja?

- Naravno da da. Ja se volim micati s mjesta. Tako da je to nešto što me uvijek privlači i uvijek se može nešto naučiti, upoznati ljude, krajeve, običaje, kulture. I iz toga se daju izvući vrlo različiti zaključci, a jedan od najvećih i najvažnijih jeste da se svodi zapravo na isto, svi smo mi od krvi i mesa i ne zanima me koje si vjere, nacije. Zanimaju me dvije stvari – da li si pametan i da li si dobar. To je bitno. Bez obzira o kome ili čemu se radi. Ako u tome postoji segregacija ili rasizam, onda sam rasista. Ne volim glupane i ne volim loše ljude.

Reklame nekada ljudima idu na živce

Kažu da je danas otišlo sve previše u komercijalne svrhe.

- Da. Tu je problem. Sve te komercijalne televizije žive od reklama, one ne bi postojale da nemaju u sebi inkorporirane reklame, jako mnogo različitih vrsta. To nekada ide na živce ljudima. To je točno, ali je tako. Nažalost, bez toga ne ide. Rijetki se nađu mentori koji imaju novaca da kažu: „Kupit ću televiziju i ona će raditi to i to po mojim željama“. Nažalost, nema takvih da kažu nećemo se baviti reklamama nego ćemo isključivo imati kvalitetan program. Malo ima država na svijetu koje mogu finansirati takve vrste programa i televizija. Ima ih, naravno, u Americi, Engleskoj, Francuskoj... Ali su rijetke. To su, uglavnom, televizije koje su na više kulturnom nivou, rekao bih. Ali to opet ovisi o državi, o vladi, o finansijskim mogućnostima jer to košta.

Biti pametan

- U krajnjoj liniji, šta je voditelj, prijenosnik, tumač onoga što se želi kazati onima kojima se govori. On prenosi. Mora biti neovisna ličnost koja će prenijeti informaciju, koja će objaviti nešto, najaviti, bez učešća osobnog. Voditelji nisu tu da drugima sugeriraju već da prenose, da vode ljude po činjenicama. Druga stvar je komentar. Ako se neko hoće time baviti, onda on komentira u svoje ime o tome šta on vidi, šta smatra. OK, ja se slažem, ima ljudi koji su u stanju to napraviti jer su dobro obrazovani, upućeni i pametni. Ovo zadnje je vrlo važno – kazao je Zalepugin.

Nedostaje mentorstva

Kada ste odlučili da više nećete raditi i nakon odlaska u penziju?

- Nakon što sam otišao u penziju, radio sam na još nekoliko televizija. Naprimjer, u Sarajevu sam radio na OBN televiziji zajedno s Oliverom Mlakarom i pokojnim Mićom Orlovićem. Tamo smo radili, također, emisiju pod nazivom „Nedjeljno popodne“. Pa sam radio u Sloveniji pa u Rijeci. Nastavio sam se baviti televizijskim poslom na drugi način, kao savjetnik, kao mentor. Jer, naravno, nisam se više htio baviti vođenjem, kao voditelj. Zašto bih? Ima mnogo mladih i sposobnih ljudi koji to mogu raditi. Ali je pitanje onoga, možda osnovnog, šta mislim da nedostaje uopće na televizijama, a to je pitanje mentorstva, iskustva, prenošenje iskustava na mlađe. E, toga mi, nažalost, nemamo. Nemamo kontinuitet.