Dogovoriti razgovor s bardom jugoslavenskog glumišta Vojislavom Vojom Brajovićem (71) ovaj put nije bilo lako. Ali ne zbog umišljenosti ili manjka komunikacije s medijima, već zbog činjenice da je posljednjih mjeseci ostao bez mnogo prijatelja i kolega, koji su, nažalost, preminuli.

Vještačko disanje

Vlasta Velisavljević jedan je od posljednjih u nizu koji je izgubio bitku s opakim koronavirusom. A sve to ostavlja duboke emotivne ožiljke Brajoviću.

Slavu Brajoviću je donijela uloga Tihog iz popularne serije „Otpisani“, a potom i uloga u „Boljem životu“ kao zgodni i suzdržani profesor kojeg su đaci odmila prozvali Terminator. A za uloge na pozorišnim daskama nemamo dovoljno prostora samo spomenuti, a ne elaborirati ih. I danas je jedan od omiljenih glumaca u regionu o kojem se manje-više sve zna, jer je Brajović jedan od onih koji je otvoreno govorio o svom životu.

Iako je najčešće veoma raspoložen, ovaj put tuga i nevjerica osjete se u njegovom glasu. Nije nas odbio, kao prava glumačka i ljudska gromada, pristao je govoriti za „Dnevni avaz“ o teškom periodu koji nas je sve snašao, pandemiji koronavirusa, vakcinaciji, penziji, uz poseban osvrt na prijatelje bez kojih je ostao.

- Trenutna situacija na planeti je takva da su stvari, pogotovo kultura, na respiratorima, to je činjenica. Svi su na vještačkom disanju. Ništa nije dostupno ljudima. Pričao sam s nekim mladim rediteljicama iz Pariza, kažu da su tamo još strožije mjere nego ovdje – govori nam Brajović.

Dodaje da se dešavaju određeni paradoksi u čitavoj priči.

- Scenska umjetnost, glumci su jedini koji ne mogu da igraju s maskama, da čak i publika ima maske, a glumci ne mogu tako da igraju. Sve to hendikepira pozorište, jer svaki teatar ne postoji zbog glumaca. Već zbog publike koja to gleda. Nekad je u staroj Grčkoj, kada neko zgriješi, kažnjavan s jednom od strožijih kazni, a to je da ne može određeni vremenski period da ide u pozorište. A sada ova pandemija koronavirusa, hajde što razbolijeva i ubija ljude, nego ih kažnjava da žive bez kulture i da čovjeku uzme ono što jeste, a to je socijalno biće – kazao je Brajović.

Kaže da, iako se i u ovakvoj situaciji radi, nije to to.

- Ne može ni jedan period od 15 ili 20 dana da prođe, a da neko ne ode. Bez obzira na to da li je to Vlasta Velisavljević, koji je otišao u 95. godini, ali njega je korona odnijela. Nije ga odnijelo ono što vuče starost, pa kao kraj života. Nije to. Imate ljude koji su toliko vrijedni, a toga se sjetimo onda kada odu, kao što je, recimo, Đorđe Balašević, da ih ne nabrajam. To su moje kolege. To je nešto što će obilježiti, i to bolno obilježiti, ovaj period. Strašno bolno. Da ne govorimo o stradanjima ljekara i medicinskih sestara, koji se, bukvalno, žrtvuju. Ne možemo da ih zaštitimo kao prioritet. A liječnika ni nema mnogo. Sve ono što bi trebalo da čini nekakvu međusobnu kulturnu razmjenu i druženje je zaustavljeno – iskren je Brajović.

Nevaljalo dijete

Ističe kako to što govori su samo činjenice, ali da ljudima, ustvari, treba uliti nadu.

- A nada je u čuvanju sebe da bi sačuvali druge, pa i civilizacijski napredak društva. A da bi na osnovu toga što sačuvamo mogli dalje raditi i unapređivati. To bi trebalo da bude smisao našeg druženja. Ne bi trebalo neke stvari ostavljati za kasnije, ako možemo odmah. To bi trebalo da država ili države, bilo koja, bude u službi svojim građanima, a apsolutno ima prioritet i odgovornost da sačuva svoje građane, društvo, da ga pripremi, educira, bez da ga plaši i sankcionira. Ne smije da ga grdi kao neko nevaljalo dijete, već da od njega napravi nekog genija – kazao je Brajović.

To znači, naglašava on, u situaciji u kakvoj jesmo, ne smije se desiti da nema vakcina te da se mora podrazumijevati i pohvaljuje svaku solidarnost i svaku brigu o svakome.

Smatra da je ovaj virus čudna stvar.

- Ne smijemo da dozvolimo da bude pametniji. Hajde, što je opak, nego je i pametan, prilagođava se, transformira se. Imaju sada ti različiti sojevi. Tu naša pamet ne smije stati, dakle, civilizacijski domet, u kojem su tehnološke stvari toliko napredovale da se ne može mjeriti s početkom, pa čak i krajem 20. stoljeća. Ogromne su razlike u napredovanju tog tehnološkog načina življenja, pa sada da dozvolimo da taj virus bude lukaviji i pametniji od nas. Pa, i makar bio nevidljivi neprijatelj – ističe glumac.

Kaže kako sada ne radi ni na kakvim projektima, ali da ima u planu.

- Mislim, planiraju sa mnom raditi. Svi su glumci na neki način, i umjetnici, na tržištu. Nešto planiraju sa mnom, pa ćemo vidjeti. Penzije nema. Trebalo bi da nema ni za koga, a za umjetnike, naravno, da nema. Zamislite sada, recimo, Ivu Andrića u penziji pa ne može da radi ili Pabla Pikasa u penziji pa ne može da slika i slično. Besmislica. Svaki čovjek, da l' bio apotekar, poštar, pravnik, rudar, ako ode u penziju on mora nečim da se bavi, nečim korisnim, nečim što doprinosi i njegovom mentalnom zdravlju, a nekada i drugima – smatra Brajović.

Strašna bol

Na naše pitanje žali li i za čim u životu, kako profesionalnom tako i privatnom, Brajović odgovara:

- Nešto što me u ovom periodu strašno boli je to što sam više ljudi poznavao, imao priliku da mi budu dragi ili, još gore, da ja njima budem drag, tu sam više i izgubio. Znate, kada ja izgubim jednog Mustafu Nadarevića, kada on ode, ja sam dvostruko izgubio. Izgubio sam nekoga ko mi je toliko bio drag, koga sam toliko volio i nekoga ko je mene volio. To je dvostruki gubitak. Pa, ode Mira Furlan, pa ovaj, pa onaj... – tužan nam govori Brajović.

Dodaje da ne može reći da žali što je toliko ljudi izgubio, ali da je to činjenica.

- Što više ljudi upoznaš i zbližiš se s njima, više ćeš i da patiš. Paradoks, ali je istina. Kada imate osobu koju volite i s kojom se razumijete, a onda je izgubite, niste vi izgubili samo osobu koju ste voljeli, i ona je vas voljela i razumjela. To ističem stalno, da je to još veći bol. Siromaštvo je veće. Da, siromašniji sam za sve te ljude koje je odnijela ova trenutna pandemija – s bolom govori Brajović.

On se vakcinisao i revakcinisao čim je dobio priliku i ne krije da podržava to.

- Tome apsolutno pristupam kao što je nekada bilo u vojsci. Tu te niko ne pita hoćeš li se vakcinisati ili ne. Niko, kada se djeca rode, ne pita roditelje hoće li ih vakcinisati. Sada se diže hampa oko toga, neki imaju egoistični pristup i ljudi potpuno nestručno govore o tome. Nisam se ja vakcinisao što sam strašno zabrinut da li ću da preživim, već mislim da je to normalno. Pozvali su me, zakazali, vakcinisali i gotovo. Nema tu šta. I ja se nadam da je to princip koji se mora poštovati. Vakcinisanje zaustavlja, prema svim naučnim parametrima, pandemiju.

Jednom imaš 18 godina

Brajović ističe da su ljudi, po samoj definiciji, socijalna bića koja se moraju družiti međusobno, a sada to ne mogu.

- Ne mogu da se ne osvrnem na to koliko su mladi ugroženi, koliko je ugrožena njihova mladost, životni razvoj, druženje i ljubavi, sve što uz to ide. Ne mogu da se druže, da se upoznaju. A oni sada imaju po 18, 19 ili 20 godina i više nikada neće imati te godine. Sada su u toj dobi, jednoj od najznačajnijih za stvaranje čovjeka. Čovjeka od vrijednosti, ljubavi i društvenog bića – rekao je glumački bard.

Solidarnost je normalna

Osvrnuo se Voja i na pomoć Srbije građanima BiH i drugim državama regiona u vakcinisanju stanovništva.

- I to isto mora. Nije to da su jedni pametniji, a drugi ne. Ali to se moglo drugačije riješiti i organizirati. Mogli su se odrediti punktovi da ljudi ne moraju s tako velikim rizikom da dolaze, pa da ne znaju hoće li se usput zaraziti ili da oni zaraze druge. Apsolutno pozdravljam tu vrstu solidarnosti i smatram je normalnom. Ali sad i tu treba to organizirati, ne za bilo kakvu propagandu ili uzdizanje ičijeg ega. Ako imamo volju koju pozdravljam, da to bude na graničnim prijelazima s, recimo, Sjevernom Makedonijom, BiH, Hrvatskom... Mislim da bi to bilo korisno za obje strane, i za one koji pružaju tu solidarnost i one druge – govori nam Brajović dodavši da je to, ipak, znak neke ljubavi.